Opasna privlačnost na dva točka

Pear Poulson došao je biciklom na bivši berlinski aerordom Tempelhof da posmatra 14. Evropsko takmičenje kurira-biciklista koje je ovih dana održano u glavnom gradu Njemačke. Kao i mnogi drugi u publici i Poulson se ovamo dovezao fixijem, malo drugačijim biciklom od onih koji se najčešće vidjaju na ulici. Naime, fixie nema kočnica, svjetala, niti zvonceta i ima samo jednu brzinu. Ovaj bicikl-asketa postao je pravi hit u Berlinu i njegovi ljubitelji su spremni za njega platiti i do 1.000 eura.

Vožnja na fixiju je za mene izazov, to mogu samo dobri biciklisti. Lako je voziti bicikl sa kočnicama. Za vožnju fixijem potrebna je stalna koncentracija i dobar pregled situacije na stazi. Kada to savladate, onda vam se čini kao da plovite“, kaže dvadesetšestogodišnji Poulson i ponosno podiže svoj bicikl kao neki trofej. I zaista upravljanje ovim biciklom je prava avantura - kombinacija akrobatike, ispitivanja sopstvenih granica, ali i ekskivatorskih sposobnosti onih koji im se nađu na putu. Koči se prebacivanjem težine tijela na prednji točak i istovremenim blokiranjem zadnjeg točka naglim pokretanjem pedale unazad. Za postizanje te vještine potrebno je puno vježbe, a kurir Pear Poulson tvrdi da je za potpuno ovladavanje vožnjom fiksija potrebna čitava godina dana.

Brzina i do 70 km

Fixie je u stvari sportski bicikl, pravljen za velodrome, trkaće piste i dobri vozači na njemu postižu brzinu i do 70 km na sat. Na ulicu su ih, još osamdesetih godina izveli njujorški kuriri, da bi bili još brži i efikasniji u dostavi pošiljki. U Berlinu su, takođe, omiljeni kod ovdašnjih kurira, ali i kod Yuppija i ostalih koji prate modne trendove. Ko imalo drži do sebe mora imati svog fixija. I u berlinskoj policiji ih je u posljednje vrijeme sve više. Ali, ne zato što su policajci postali ljubitelji ovih reduciranih dvotočkaša, nego su oni kao opasni, isključeni iz saobraćaja i zaplijenjeni.

Međutim, u berlinskoj filijali njemačkog biciklističkog kluba (ADFC), tvrde da je, u saobraćajnim nezgodama u kojima su učesnici i biciklisti, udio vozača fixija minimalan. Akcija protjerivanja fiksija sa gradskih ulica, izaziva veliko negodovanje, posebno kurira koji tvrde da im se time uzima hljeb, jer se sa fixijem može obaviti dvostruko više posla nego sa običnim biciklom.

Žičano magare

Pojava fixija na berlinskim ulicama je samo novi trend u gradu, u kome je bicikl veoma omiljeno prevozno sredstvo i već odavno dio gradskog imidža. Berlin je u ravnici, pa vožnja nije naporna. Postoje jasno označene biciklistčke staze, a nema problema sa parkiranjem, niti zastoja i čekanja u koloni. Često se do željenog cilja brže stigne biciklom nego automobilom ili javnim saobraćajem. Voziti bicikl znači ujedno besplatan fitness, ušteda goriva i relativno skupih karata za javni prevoz. Na bicikl se tovari i moguće i nemoguće, pa ga zovu „žičano magare.“

Studenti ponekad na njemu obavljaju kompletnu selidbu. Zato nije ništa neobično vidjeti djevojku koja je na svog „magarca“ natovarila dasku za peglanje, plastičnu korpu za veš punu knjiga, saksije sa cvijećem i prazan kavez. Ujutru na biciklističkim stazama vlada posebna živost. Tu su poštari sa žutim bisagama, ljudi koji žure na posao, roditelji koji na specijalno pričvršćenim sjedalicama voze djecu u obdanište, ili za bicikl prikače malu prikolicu sa šarenom kabinom od najlona u kojoj, zaštićeni od kiše i sunca, sjede zadovoljni potomci. Ta jutarnja grupacija uglavnom poštuje propise, nosi zaštitne kacige i vodi računa o ostalim učesnicima u saobraćaju.

Prsluk sa registarskim brojem

Berlinskim ulicama ne voze samo obazrivi i miroljubivi biciklisti. Veliki broj ljudi se ne pridržava saobraćajnih propisa, vozi agresivno, često u pogrešnom pravcu, prolazi kroz crveno svjetlo. Jurnjava trotoarom sa rukama u džepovima, ili telefoniranje za vrijeme vožnje su svakodnevna pojava. Njih se plaše i pješaci i vozači automobila, a i kolege biciklisti. Ipak, najviše problema sa ovim nedisciplinovanim učesnicima u saobraćaju imaju taksisti koji su sa svojim vozilima stalno prisutni na berlinskim ulicama. „Biciklisti su agresivni i bezobzirni. To je zato što su anonimni, teško ih je identifikovati.

Automobili imaju registarske tablice i uvijek se može utvrditi ko je napravio prekršaj. Tako nešto bi trebalo da imaju i biciklisti, na primjer prsluke sa registarskim brojem. Onda bi morali više paziti kako voze“, smatra vozač taksija Mihael Schabalowski. Glavni kandidati za prsluke sa registracijom, a sa time bi se sigurno složili i drugi taksisti, bili bi vozači fixija.

Srce za bicikliste

Teško je reći da li će se naći neko efikasno rješenje za nedisciplinovane bicikliste, ali i sa njima i bez njih, bicikl će ostati omiljeno prevozno sredstvo u Berlinu. Možda i zbog onog osjećaja plovidbe koji spominje vozači fixija Poulsen. A u posljednje vrijeme i grad iskazuje neobičnu pažnju prema svojim biciklistima, te je i crveno svjetlo semafora oblikovano kao srce. Možda je i to način da se nedisciplinovani vozači privole da poštuju saobraćajne propise.

Autor: Ubavka Jakšić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić