Oslobođeni taoci u Egiptu

Najprije ono najvažnije: taoci oteti u Egiptu su na slobodi. Oni i članovi njihovih porodica se više ne moraju bojati za život. Svi mogu s olakšanjem odahnuti jer se sve moglo završiti drugačije.

Ipak, neka pitanja ostaju otvorena. Prvo, da li su poduzete mjere sigurnosti u regionu dovoljne? Očigledno da nisu.Oficir koji je trebao brinuti o sigurnosti turista, nije mogao poduzeti ništa protiv napadača. I on je kidnapovan. Sada je na egipatskim nadležnim institucijama da poduzmu mjere, kako bi se spriječilo da se još jednom nanese šteta ljudima ali i da sopstvena turistička branša ne trpi veće posljedice.

Turisti iz Evrope i drugih zemalja koji planiraju putovanje u Egipat, ubuduće bi se detaljno trebali raspitati o sigurnosnoj situaciji. Mnoge vlade, pa tako i njemačko Ministarstvo vanjskih poslova u Berlinu, redovno saopštavaju po život važne informacije, na koje mnogi turisti često ne obraćaju pažnju.

Upitan rad kriznog menadžmenta

Kritično se mora također gledati i na rad kriznog menadžmenta u nekim od zemalja koje su radile na oslobađanju talaca. Neupitno je da oslobađanje predstavlja uspjeh, čak i uspjeh međunarodne saradnje. No, u protekloj sedmici se morao steći utisak da svi koji su radili na oslobađanju nisu bili dovoljno svjesni koliku odgovornost snose za život talaca. Tako je egipatski ministar vanjskih poslova Ahmed Abul Gheit prebrzo najavio oslobađanje otetih pa je je kritikovan čak i iz redova svoje vlade.

Ministar unutrašnjih poslova Čada, Mahamat Hissene je u jednom intervjuu za Deutsche Welle rekao da taoci „sasvim sigurno nisu u njegovoj zemlji“, te da su navodi takve vrste samo „zavjera“ i „medijska kampanja“ iz Sudana. To je možda i tačno. No, ipak je čudno da jedan minstar misli kako ima pod kontrolom i najudaljenije, pustinjske dijelove svoje zemlje i da se neke vlade ne ustručavaju da jednu otmicu iskoriste u vlastite političke svrhe.

Kritično se mora gledati i na način izvještavanja pojedinih medija, kako zapadnih, tako i arapskih i egipatskih televizijskih stanica. Postavlja se pitanje: da li bi otmica privukla toliko medijske pažnje da većina talaca ne potiče iz zapadnih zemalja?