Osthoff se vraca u Irak

Njemcki ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier izjavio je da licno nema razumijevanja za ovakvu odluku Osthoffove. Oredsjedavajuci odbora za vanjskie poslove njemackog Bundestaga, Ruprecht Polenz izjavio je da upravo Osthofova mora da bude svjesna u kakav se rizik upusta. Susanne Osthoff je naime tek nakon tri nedjelje provedene u zatocenistvu otmicara, pustena na slobodu. Sada ce, kako je rekla nastaviti svoj posao u Iraku kao arheolog. Otmicari je nisu mucili, rekla je. Ali da li njemacka drzava mora ponovo pomoci ukoliko ova gradjanka bude ponovo meta otmicara? Ona ne moze drugacije: Kada je nakon tri nedjelje pustena na slobodu, Susanne Osthoff je rekla da ce se vratiti i nastaviti posao u Iraku. Slabo da je iko imao razumijevanja za ovakvu njenu odluku. To ne shvataju ni njena rodbina, ni prijatelji, a pogotovo oni koji su se nedjeljama zalagali za njeno oslobadjanje. Njemacki ministar vanjskih poslova Frank –Walter Steinmeier je ovu zenu cak molio da se ne priblizava Iraku, i da ne zaboravi nastojanja i trud mnogih ljudi koji su se angazovali oko njenog oslobadjanja.

Odjednom se postavlja isto pitanje koje je isti Steinmeier propustio da odgovori nakon otmice a koje ostaje obaveza iz politicko-moralnih razloga a to je: do koje mjere je drzava duzna da stiti svoje gradjane koje je prethodno oficijelno upozorila na opasnost od otmice?

Na ovo pitanje nema jasnog odgovora: naravno drzava je duzna da stiti svoje gradjane. Gradjanin mora biti siguran da ce ga drzava sititi u nevolji- s jedne strane. S druge strane, medjutim, gradjanin mora pokazati bar minimum sopstvene odgovornosti. I mora razumjeti da se radi o uzajamnoj solidarnosti. Drzava time ne daje zeleno svjetlo svojim gradjanima da se upustaju u avanture.

Istovremeno, drzava ne moze ni ostaviti svoje gradjane bez svoje odgovornosti, samo zato sto je gradjaninu uputila oficijelno upozorenje. Drzava moze jedino gradjaninu zaprijetiti ekonomskim sankcijama. Tako je bilo u slucaju turista otetih u Sahari, cije je oslobadjanje drzavu kostalo znacajnih novaca. U slucaju Osthoff takva prijetnja bi bila bezznacajna: ova zena neposjeduje toliko novaca. I ne boravi iz dosade u Iraku, vec pomaze ljudima u nevolji, njen rad je cijenjen i priznat. Njen angazman ne treba da sprijeci nikakva zabrana drzave. Medjutim, u posljednje vrijeme je ova zena angazovana i oko ocuvanja kulturnoistorijskih spomenika na sjeveru zemlje gdje zivi kurdska manjina. Za to se zivot ne smije staviti na kocku, bez obzira koliko bili znacajni ovi kulturnoistorijski objekti. U tom slucaju se ne moze ocekivati solidarost drzave, ukoliko se dogodi otmica.

Zato je ispravno, sto je drzava ukinula financijsku podrsku za ovaj projekat. Kada su u pitanju samoubice, drzava ich moze za njihovo dobro zatvoriti, ako se nalaze u domovini. Ali ako je neko opsjednut nekom idejom, kao sto je Osthoffova i zeli da se vrati u Irak- drzava je tu nemocna. Ako je ponovo otmu drzava ce opet morati pomoci. Ali Susanne Osthoff time gubi simpatije i steti ostvarenju upravo one ideje za koju se tako beskrajno zalaze.