Ovo nije klima za ljudska prava

Tačno 19 kilometara dijeli Palatu Šajo i aerodrom Le Burže nadomak Pariza. To je, uz uslove gradskog saobraćaja, nešto više od pola sata vožnje. Ovih dana se istorija ispisuje u jednoj konferencijskoj dvorani na području aerodroma gdje svjetski ministri raspravljaju o klimatskim promjenama – još je neizvijesno hoće li taj sastanak ostati upamćen po dobrom ili lošem. S druge strane, prošlo je tačno 67 godina od istorijskog događaja u Palati Šajo. Tada je donijeta Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, a 10. decembar je proglašen za Dan ljudskih prava.

I ove godine ima dovoljno povoda da se kritikuje ekscesivna primjena smrtne kazne u Kini, Iranu ili Saudijskoj Arabiji. Ili brojni slučajevi torture, policijskog nasilja, gušenja slobode mišljenja. Nasuprot tome, može se pozdraviti ovogodišnja dodjela Nobela tuniškom „Kvartetu za nacionalni dijalog“.

No može se i apelovati na pregovarače sa Konferencije o klimi da prevaziđu sebe i konačno sprovedu Član 3 iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: taj član garantuje pravo na život. Klimatske promjene su već sada masovni ubica. Čas direktno, čas posredno. Direktno, jer su takozvane „ekstremne vremenske nepogode“ postale učestalije. U prethodnih dvadeset godina je u tropskim olujama i poplavama stradalo više od pola miliona ljudi. Vremenske prilike su isuviše komplikovane da bi im se odredili konkretni uzroci. Činjenica je da broj „ekstremnih nepogoda“ raste – što su istraživači klime i predvidjeli u svojim modelima.

Klimatske promjene ubijaju i posredno tako što destabilizuju države. Uzmimo primjer Sirije: građanskom ratu s stotinama hiljada mrtvih i milionima prognanih prethodile su godine ekstremne suše. Oko 1,5 miliona seljaka moralo je da napusti svoje posjede i ode u gradove – i to u trenutku kada je zemlja već imala posla sa masovnim prilivom izbjeglica iz Iraka. I daleko stabilnija društva bi u takvim okolnostima bila uzdrmana. A u Siriji su tim okolnostima dodate loša vlada i spoljni piromani.

Uzmimo primjer Boko Harama: nije slučajnost što ta teroristička organizacija jača paralelno s povlačenjem Čadskog jezera. Životna podloga za 30 miliona ljudi – zemljoradnika, stočara, ribara – smanjila se na dvadesetinu prvobitne veličine i time je i borba za opstanak postala žešća. Gdje siromaštvo i manjak perspektive uzmu maha, ondje mladi ljudi lako podlegnu propagandi terorista.

Čak je i vojska Sjedinjenih Država prepoznala klimatske promjene kao bezbjednosni rizik. Pa očigledno je: rast temperature će izazvati izbegličke i migrantske struje velikih dimenzija. Pristup resursima, posebno vodi, više neće biti samorazumljiv. Konkurencija neće uvek ostati miroljubiva. Očigledno je i da će sve više ljudi gladovati. Pri tome ovo nepojmljivo bogato čovječanstvo već i danas ne uspijeva da napuni sve stomake. Svake tri sekunde neko umre od gladi – često su u pitanju djeca. Pogledajte sekundaru: jedan, dva, mrtav!

Hoćemo li da se pomirimo s tim? Iz udobnosti, puke navike? Zbog manjka maštovitosti da život i ekonomiju uredimo pravedno i održivo? Jer nam djeluje da su interesi kapitala previše moćni? Ljudi sasvim dobro razumiju da dalje ne može ovako. Industrijske države moraju da djelaju energično u Parizu, a ostale moraju da slijede. Ne radi se o planeti Zemlji. Njoj će biti dobro i bez nas. Radi se o nama ljudima.