Pakistan godinu dana nakon katastrofe

Rijeka Ind je pakistanska žila kucavica, koja ovoj zemlji „život daje“. No, u srpnju 2010. godine odjednom se pretvorila u najveće prokletstvo koje se ikad dogodilo u Pakistanu od nastanka ove države 1947. godine. Nakon izuzetno mnogo monsunskih kiša koje su padale više no ikada ranije, Ind i njegovi pritoci, počeli su se izlijevati iz korita i doslovno gutati sela i gradove i to gotovo po cijeloj zemlji. Od sjevera, provincije Khyber Pakhunkhwa pa sve do juga, preko Punjaba i Sindha do Arapskog mora.

Oko 2.000 ljudi je izgubilo život dok je gotovo dva milijuna ostalo bez krova nad glavom. Voda je uništila ne samo njihove domove već i polja, usjeve, škole, ceste, mostove kao i usmrtila domaće i ine životinje. Danas, godinu dana kasnije, prema podacima UN-a, još uvijek 16 milijuna ljudi, žrtava ondašnje poplave, još uvijek treba pomoć dok je gotovo pola milijuna ljudi još uvijek bez krova nad glavom.

Vojska i nekoliko obitelji

„Pakistan se još uvijek nalazi u izuzetno teškom položaju. No, do sveopćeg kaosa nije došlo iz jednostavnog razloga što je ovo zemlja velike oligarhije“, kaže stručnjakinja za Pakistan s Instituta Chatham House u Londonu Farzana Shaikh. „Politička situacija je samim tim također teška; Pakistan postaje sve konzervativniji i otvoreniji za „militantni islamizam. Trenutno je teško reći u kojem će se smjeru kretati razvoj ove zemlje“, dodaje Shaikh koja je i sama Pakistanka. Naime, osim posljedica poplave od prošle godine, potresa iz 2005. godine, ova zemlja itakako osjeća i posljedice rata protiv terorizma. Pakistanom vlada kako kažu stručnjaci „jedna kaotična vlada i vojska koja zapravo cijelu zemlju drži na okupu“. Suradnja između vojske i islamskih organizacija bila je posebno vidljiva i u danima tijekom i nakon katastrofe – upravo su oni bili ti koji su najviše pomagali i odlazili u područja u koja druge organizacije nisu išle.

Bez nade u promjene

No, usprkos cjelokupnoj situaciji; siromaštvu i bijedi, u Pakistanu nisu na pomolu niti nemiri a niti demonstracije sa ciljevima sličnim onim u arapskim zemljama. „Iako se vlast nalazi u rukama nekoliko obitelji koje odlučuju od svemu, ipak ovdje za razliku od arapskih zemalja postoje i velike slobode“, objašnjava Dietrich Reetz iz Centra za moderni Orijent u Berlinu i dodaje da u Pakistanu postoje „ventili“, ljudi imaju mogućnost, kakvu takvu, izraziti svoj bijes a i postoji mogućnost organizacija. Pa ipak, cijene namirnica su od prošlogodišnje katastrofe još više porasle, kao i cijene goriva – socijalne nepravde su od ljeta 2010. godine još vidljivije nego ranije, a Pakistan bez pomoći iz inozemstva vjerojatno više ne bi mogao preživjeti.

"Pakistan nije Somalija"

„Usprkos svemu se mora naglasiti da ova zemlja posjeduje veliki potencijal. Pakistansko društvo je u mogućnosti unijeti promjene, no nažalost ne na način da svi u zemlji od napretka nešto imaju“, kaže Reetz. Njegova londonska kolegica Farzana Shaikh to tumači time da u Pakistanu nikada do kraja nisu sazreli ideja i osjećaj zajedništva. „Od samog početka, znači, od 1947. godine Pakistan nije imao nikakvu viziju jedne nacije pa tako ni viziju nekog zajedničkog cilja. Zapravo se ljudi ovdje još uvijek pitaju – što to zapravo znači biti Pakistanac?“, kaže Shaikh.

No, usprkos svemu i ona je mišljenja da bi bilo preopasno Pakistan prepustiti njegovoj sudbini. „Pakistan nije Somalija. Međunarodna zajednica si ne može dozvoliti da Pakistan jednostavno propadne kao država“, kaže Farzana Shaikh i dodaje da bi to imalo posljedica za mir ne samo u regiji nego u svijetu uopće.

Autori: Sandra Petersmann / Ž.Telišman

Odg.urednica: Belma Fazlagić-Šestić