Papa u BiH bio u nemogućoj misiji
Za papu Franju sigurno ima i lakših posjeta od one Sarajevu. Ali je tako moralo biti. Najoptimističnije što se može reći za BiH je - više se ne puca. Kad Papa dolazi u posjetu svojoj domovini, nekoj od država Južne Amerike, gdje i Bog zna da sve ne funkcioniše najbolje, gdje su siromaštvo i nasilje dio svakodnevice - onda je izvijesno da će ga tamo dočekati s opštim oduševljenjem. Tamo je katolicizam "kod kuće" a njegova riječ ima težinu.
Kada putuje u evropske zemlje blagostanja, tamo "ugrije" naša srca. Posjete ne prolaze tako bučno i emotivno kao u Latinskoj Americi. Učinak takvih posjeta je umjeren. Osjetimo neku vrstu skrivenog osjećaja krivice. Osjetimo koliko malo mjesta u našim ubrzanim životima zauzimaju kršćanske vrijednosti i Crkva. Kada dođe Papa, onda nas to malo umiri. Podsjetimo se naše kršćanske tradicije i obećamo sebi da ćemo se popraviti - barem malo. U oba slučaja, posjeta Pape ostavi neke tragove - makar oni i bili mali.
U Sarajevu je međutim vjera morala da bude posebno jaka kako bi dala bilo kakav impuls iznutra razjedenoj vještačkoj državi. Protagonisti koji su prisutni na sceni u BiH i 20 godina nakon rata djeluju kao neko ko nije sposoban da nešto nauči. Papa je ipak odlučio da stane pred njih i time se pobrinuo da ponovo bacimo pogled na ovaj zatrovani ćošak Evrope.
Zamrznuti rat
BiH, zvanično, želi da postane dio EU. Na snagu tek što je stupio Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ipak, duboka logika zamrznutog konflikta Srba, Bošnjaka i Hrvata, Jugoslavije u malom, sastoji se upravo u potiskivanju tog političko-ekonomskog cilja. Lagano srastanje umjetnog spoja Republike Srpske i Federacije BiH u Evropsku uniju dovelo bi do toga da se oduzme vjetar u leđa nacionalistima na svim stranama. Oni bi izgubili moć koju sada imaju, njihov korumpirani sistem rođačke politike doživio bi svoj kraj. Nijedan od aktera na političkoj sceni to ne želi. Moćnim klikama kojih ima na svim stranama ide odlično.
Stopa nezaposlenosti iznosi 50 odsto. Koga to zanima, kada je neko istovremeno gazda u svojoj "bonsai-državi", u kojoj pravosuđe i birokratija rade ono što se od njih očekuje? Kada iz Brisela pozivaju na borbu protiv korupcije u BiH, onda je to posljednje što dopire do ušiju onih u Banjaluci i u Sarajevu. Narod, nažalost, nije pametniji od svojih političkih vođa. Poslušne "ovčice" već 20 godina redovno biraju svoje "koljače", nacionalističke partije stalno su na vlasti. Mirovni apeli pape Franje u takvom okruženju stoga su samo veoma skromne želje.
Religija kao vođenje politike drugim sredstvima
Brižljivo planirana koreografja papine posjete je dokaz koliko su kontaminirani odnosi nekadašnjih ratnih protivnika. Stolicu na kojoj je Papa sjedio tokom mise na stadionu napravile su zanatlije muslimani, oltar Hrvati. Koliko diplomatskih napora je bilo potrebno da bi se na scenu izveo hor djece iz raznih religija, može samo da se nasluti.
U BiH se odvija žalosna igra. Čak i pogled na samu hrvatsko-katoličku zajednicu čini čovjeka depresivnim. Sarajevo je već stoljećima mjesto gdje cvjeta red franjevaca. Red kojem pripada i sam papa ovdje je, u pravom smislu te riječi, blagoslov za sve. Bosanski franjevci već stoljećima važe za faktor balansa među religijama, posebno u vremenima kada su Jevreji u Sarajevu bili jedan od stubova urbano-duhovnog života. Međutim, od ratova u kojima se raspala Jugoslavija franjevci stoje pod pritiskom braće iz vlastitih redova - franjevaca iz Zapadne Hercegovine. Oni stoje na strani hrvatskih nacionalista, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH. I sam taj unutrašnji konflikt među franjevcima je koliko komplikovan, toliko deprimirajući.
Inače, BiH danas napušta isti broj katolika koliko ih napušta i Siriju, Irak ili Nigeriju. S obzirom na takve okolnosti - bolje je učiniti bilo šta nego ništa - možda je tako mislio papa Franjo. Bosni i Hercegovini je u svakom slučaju potrebno strpljenje EU i Božija pomoć.