Papuče od sedam milja

Fotografija s velikim (P-ovim) stopalima u malehnim papučama ima dokumentarnu i simboličnu vrijednost.

Snimljena je u garderobi Vojne bolnice, sredinom aprila o.g., prilikom tzv. otpusta pacijenta, nakon uspješnog petodnevnog postoperativnog tretmana. Na njoj se ne vidi pidžama, sa tri proreza za dugmad i samo jednim prišivenim dugmetom. Ne vide se ni zidovi, ni stolarija, ni podovi, dugoročno posvađani sa farbom, četkom i špahtlom.

Ne vide se ni ljudi, ljekari i zdravstveno osoblje, koje uprkos kokuzluku i menadžerluku svakodnevno popravlja i spasava što se popraviti i spasiti u bolesnim ljudima može. Ne vidi se tuga siročeta kojega je maćeha napustila trčeći da usvoji debelije dijete.

U poređenju s činjenicom da rana uspješno zarasta i da pacijent iz bolnice izlazi na nogama a ne na točkićima, činjenica da je tri dana hodao korakom kineske supruge u donjem dijelu ženske pidžame čini se običnim zakeranjem.

Simbolično, međutim, ovo je slika racionalizacije zdravstva, onako kako je zamišljaju i provode stranke privatizacijske akcije.

Siromašan pacijent je, u najkraćem, trošak. Što duže leži, pravi veće gubitke. U sistemu neoliberalnog socijalizma, sa razmaženom radničkom klasom i gramzivom nacionalnom elitom, rješenje je više nego prosto: smanjiti broj pacijenata, tj. kreveta, kako se to stručnim medicinsko-ekonomskim žargonom kaže, broj bolničkih dana i broj medicinskog osoblja.

Kako se taj cilj može efikasno postići?

Prvo: osloboditi se jedne od dvije suvišne bolnice, nakon što dostigne željeni nivo nerentabilnosti.

Drugo: osloboditi se što više medicinskog osoblja, podstičući ih represivnim mjerama da upisuju kurseve engleskog, švedskog i njemačkog, ne bi li karijeru nastavili tamo gdje je medicina unosniji biznis.

Treće: forsirati kadrove na daljinsko upravljanje.

Četvrto: u dijagnoze i prognoze uvesti kao obavezan medicinski termin uzrečicu akobogda.

Peto: štediti na potrošnom materijalu; kao potrošni materijal tretirati medicinsko osoblje.

Šesto: slati neizlječive bolesnike da umiru kući, jer je a: humanije, b: jeftinije. Vodeći računa o indeksu uspješnosti izlječenja, prednost prilikom prijema u bolnice davati lakšim slučajevima i hipohondrima.

Sedmo: prodavati ulaznice za posjete. Cijenom ulaznice regulisati:

– dužinu posjete

– udaljenost od pacijenta

– mogućnost i dužinu konverzacije

– mogućnost ostavljanja sokova, voća, knjiga, baterija, vlažnih maramica i ostalog. Na sve navedeno uvesti bolničku carinu i akcize.

Osmo: što više intervencija i zahvata raditi naživo, pod sloganom bol je naš saveznik. Uštede na anesteziji iskoristiti za izradu idejnog projekta nove upravne zgrade kliničkog centra.

Deveto: U grijnoj sezoni ne skidati povišenu tjelesnu toplotu pacijentima s temperaturama preko 39.

Deseto: bolesnički jelovnik sastaviti na principima Brojsove dijete.

Jedanaesto: od pacijenata tražiti da vraćaju otkuhane i opeglane gaze i zavoje.

Dvanaesto: na medicinskom fakultetu ekonomiji dati jednak tretman kao anatomiji.

Jer ako je put do zdrave ekonomije bolesno društvo, onda budući ljekari moraju znati u kakvim papučama tim putem trebaju koračati.