Pariški prizori slikara Marka Stupara

Duž ulice Mont Cenis na vrhu legendarnog Montmartrea (Monmartr), plakate slične onima koje su od početka XX stoljeća najavljivale izložbe najvećih slikara Pariške škole, ovih dana su pozivale na retrospektivu Marka Stupara, koja je sinoć otvorena u čuvenoj galeriji Roussard. Činjenica da su dvije prostorije te galerije bile dupke pune, a i prostor ispred nje, otkriva da je ovaj slikar ovdje, na Monmartru, u Parizu i Francuskoj poznatiji i poštovaniji nego u svojoj zemlji i nego što je bio u Jugoslaviji. "Samo je svojevremeno Utrilo, koji je takođe izlagao u ovoj galeriji, mogao okupiti ovoliku publiku", kaže jedan stari posjetilac.

Uz Moricea Utrilla (Moris Utrilo), u galeriji Roussard izlagali su Raoul Dufy (Raul Difi), Maurice Vlaminck (Moris Vlamenk) i mnogi velikani Pariške škole (u koju se ubrajaju slikari stranci odomaćeni u Parizu).

Prizori pariških ulica, trgova i kafana Marka Stupara, koji godinama iz ove galerije odlaze u kolekcije širom svijeta, nastavljaju tu tradiciju. Njihov visok umjetnički domet opravdava sudove francuskih likovnih kritičara da je Stupar jedan od najvećih slavenskih slikara postimpresionizma i Pariške škole.

Stupareva stvaralačka avantura

Životni i umjetnički put Marka Stupara prava je priča o stvaralačkoj avanturi, uvijek neizvjesnoj i riskantnoj, u kojoj je ulog cijeli čovjekov život. Rođen je 1936. godine u selu Vođenici kod Bosanskog Petrovca. Poslije osnovne i srednje škole radio je i studirao tehničke nauke u težnji da postane inženjer. Sopstveni slikarski dar otkrio je sam veoma rano i još u osnovnoj školi je ispunjavao školske teke crtežima svog zavičaja, a kasnije akvarelima i uljima s motivima gradova i krajeva bivše Jugoslavije u kojima je boravio.

Ma gdje bio i ma šta radio, svo slobodno vrijeme neumorno je slikao i proučavao umjetnička dostignuća svih epoha i podneblja. Priča o Marku Stuparu je priča o daru i stvaralačkoj moći koji u ključnim trenucima određuje i životni put. Taj ga je dar, kad cijelu priču rezimiramo, 1964. godine doveo iz njegovog zavičaja kod Bosanskog Petrovca, pravo u prijestonicu likovnog stvaralaštva i u njenu najužu zonu - čudesni, zanosni Monmartr.

"Mene su pariške ulice i trgovi i prizori na strmim uličicama i kafanama Monmartra naprosto vukli za rukav, oni su za mene bili nešto neodoljivo kao bosanski ili dalmatinski pejzaži. Uzalud sam kad se obreh ovdje 1964. nametao svojoj duši i rukama ono što je tada bilo slikarska moda i trend, defiguraciju, enformel, apstrakciju, umio sam ja to i mogao, ali sve je bilo pusto i tuđe. Vratio sam se sebi i ponovo počeo da slikam ono što mi duša ište na čuvenom trgu Tertre na Monmartru, s kojeg su mnogi slikari otišli pravo u slavu i istoriju, a mnogo ih više, nebrojeno, propalo i nestalo. Slikao sam prizore oko sebe i prodavao ih za budzašto. Čak ta svoja ostvarenja nisam ni potpisivao ili sam ih potpisivao izmišljenim imenom, sve dok ih nisu počeli tražiti po čuvenju."

Susret sa Preverom

Možda su ključni trenuci u Stuparevoj pariškoj slikarskoj avanturi bili neki naoko beznačajni događaji koje on danas pominje kao anegdote. Jedne nedjelje je na trgu Tertre naišao čuveni američki glumac William Holden u društvu sa ne manje čuvenom Glorijom Swanson i zastali su kraj Markovih crteža i slika. "Ovo je prelijepo," rekao je čuveni star, "ali šta radite vi ovdje. Vama ovdje nije mjesto". Glorija Swanson je kupila dvije slike i tri akvarela i rekla da će slikara preporučiti svojim filmskim prijateljima kad se vrati u Holivud.

Drugi dogadjaj je takođe iz prvih Stuparevih pariških godina. Slikao je u parku Tuileries (Tiljeri) kad je naišao jedan gospodin i pogledao šta radi. "Ja sam očaran", rekao je. Bio je to čuveni francuski pjesnik Jacques Prévert (Žak Prever), s kojim se potom i sprijateljio. Prever je govorio da doživljava Stupareve slike kao svoje pjesme prenesene na platno.

Takvi susreti i događaji besumnje su doprinijeli da je sa trga Tertre, gdje je prodavao svoja ostvarenja da bi se prehranio, počeo da osvaja galerije po Monmartru. Uspješno i na dug rok. Završio je u možda najuglednijoj, a svakako najstarijoj – galeriji Roussard, u kojoj mu je ovog četvrtka (27.11.2014.) otvorena retrospektiva u prisustvu ambasadora Bosne i Hercegovine Ivana Orlića.

Među odabranim slikama preovlađuju pariški motivi, ali među njima su i Stupareve "zavičajne" slike.

Vidjeti i osjetiti, pa slikati

"Ja ne mogu slikati bez emocija, a emocije su vezane za ono što vidim i intenzivno doživim, bilo da je riječ o pejzažu, enterijeru ili mrtvoj prirodi. Najprije mora u meni da se razbudi osjećanje koje me ne može prevariti. Pedeset godina, iznova i iznova najprije mora da se u meni probudi to osjećanje za sliku da bi došlo do pravog dodira četkice i platna ili papira. Iskustvo mi je pokazalo: ako nema tog razbuđenog osjećanja, ne treba ni slikati. Bez intenzivnog osjećanja doćiće do ponavljanja, čak do rutine, što je smrt umjetnosti. Moji su uzori bili i ostali upravo 'emotivci' Savo Šumanović, Milan Konjović, Jovan Bijelić i nepravedno zapostavljeni i gotovo zaboravljeni Hajrudin Kujundžić", kaže umjetnik.

Sa darom i stvaralačkom moći nije se igrati – kredo je Marka Stupara. I jedno i drugo mogu umjetnika napustiti ako ih zloupotrijebi. Zato je, kaže, u posljednje vrijeme umanjio parišku "produktivnost". Ipak ga "zaskoči" dotad nedoživljena atmosfera neke ulice ili malog trga, prizor u nekoj dotad neotkrivenoj kafani, i onda slika. U posljednje vrijeme sve više putuje u krajeve svog prijašnjeg života. Želi da ih ponovo vidi, doživi, "proosjeća" i slika.

"Ta izvornost ne iznevjerava. U podneblju svoje mladosti ne možeš ostati bez osjećanja. Tu doživljavam intenzitet koji mi je neophodan da bih stao pred platno. Imam veliki broj slika sa dalmatinskim i bosanskim motivima i imaću ih još. Ono što ih izjednačava sa pariškim slikama to je isto osjećanje koje im je u osnovi i bez kojeg ih ne bi bilo."

Marko Stupar je imao desetine izložbi u Parizu. Kaže da ih odavno više i ne broji. Izlagao je u Sjevernoj i Južnoj Americi, Japanu, Kamerunu, Kongu, Obali Slonovače, evropske zemlje da ne nabrajamo. Ponajmanje u zemljama bivše Jugoslavije. Taj nedostatak želi nadoknaditi.

"Nedavno sam imao izložbe u Beogradu i Banja Luci. Želio bih izlagati i u Sarajevu i u Zagrebu, posebno u dalmatinskim gradovima. Imam čitave cikluse dalmatinskih slika koje ne bih želio da ostanu neviđene. Imam godina, ali imam i snage i volje da se oko toga trudim", kaže Marko Stupar, potpisujući svojim mnogobrojnim poštovaocima monografiju koju je sama galerija Roussard štampala povodom njegove retrospektive.