Pasau i izbjeglice – priča o uspjehu

Pasau je jedno od onih njemačkih mjesta koja posebno lijepo izgledaju na razglednicama. Kaldrmisane ulice, mediteranski šarm, barokna katedrala. Ljeti turisti šetaju šetalištima na obalama Dunava i Ina. Ali, ove godine je ova idila dobila neočekivane posjetioce: svakog dana, rano ujutro, tamo su dolazili potpuno iscrpljeni ljudi. Majke sa djecom na rukama, očevi, čitave porodice koje su se trudile da izgledaju kao normalni prolaznici. Krijumčari su veliki broj ljudi prevezli preko granice i ostavili ih na auto-putu. Dok policija nije počela da ih u tome sprečava.

Pasau je na jugoistoku Bavarske. Od centra grada do granice sa Austrijom ima samo pola sata hoda. Za neke izbjeglice koje su željele da stignu u Njemačku preko tzv. Balkanske rute, putovanje se tu i završilo. U proljeće je Njemačka federalna policija registrovala oko 600 izbeglica dnevno; tokom jeseni ih je bilo i do 10.000 na dan. Pasau ima oko 50.000 stanovnika.

Poneki stanovnik ovog grada govori o „njemačkoj Lampeduzi“. U 2015. godini, nije bilo granice preko koje je prešlo više izbjeglica. No, i pored enormnog opterećenja, u gradu je vladao slogan: „Mi to možemo“.

„Sve je dobro prošlo“

U čitavoj Njemačkoj, političari su 2015. – zbog ogromnog broja izbjeglica – govorili o haosu. Mediji su pisali o „navali“ i o „preopterećenim pomagačima“. Gradonačelnik Pasaua Jirgen Duper (SPD) je u razgovoru za DW rekao da je Pasau ove godine doživio „napetu i sportsku situaciju koja je iziskivala veliko angažovanje“, Ali njegov bilans je jasan: „Sve je dobro prošlo“.

Pasau je za izbjeglice međustanica – pauza na putu ka drugim odredištima u Njemačkoj. To je mjesto gdje se izbjeglice registruju i dobiju nešto za jelo i piće. Ima noći kada policija sakuplja izbjeglice po periferiji i prevozi ih u prihvatilišta. Većina tih „kampova“ su zapravo fakultetske sale, koncertne dvorane i slično.

Policajci na stalnom zadatku

Za registrovanje izbjeglica na njemačkim granicama zadužena je Federalna policija. U septembru i oktobru, nakon što je kancelarka Angela Merkel izgovorila svoje čuveno: „Uspjećemo!“, i „federalci“ su stigli do granica svojih mogućnosti. Radili su u smjenama od 13 sati, sedam dana u nedjelji. I pored toga, gradonačelnik Duper naglašava da u gradu ni u jednom trenutku nije bilo haosa. Pa ni krajem oktobra, kada je austrijska policija autobusima dovozila izbjeglice do njemačke granice.

Ulrih Genci, 23-godišnji policajac, od septembra radi u Pasauu. On dijeli hranu izbjeglicama, stara se o redu, poneki put samo razgovara sa njima. Kaže da je sve to „poprilično naporno“, a i u velikoj mjeri neorganizovano. Mnoge izbjeglice mu na engleskom kažu: „Ne tuci me“. Genci u takvim situacijama pokušava da ih umiri i da im objasni da njemačka policija protiv njih neće upotrebiti ni pendreke ni vodene šmrkove.

Za Gencija i njegove kolege, svjetske krize su – zbog izbjeglica – postale dio svakodnevice. Mnoge priče se uveče ne mogu tek tako odložiti na stolicu sa uniformom. Jedan čovjek je došao sa otvorenim ranama – dok je bježao pucali su u njega. Jedan bračni par je gledao kako su im se djeca udavila u moru. „Tada ste samo čovjek koga takve stvari teško pogađaju“, kaže Genci vidno potresen. Tako je i mnogim njegovim kolegama. Teško im je ne samo zbog prekovremenog rada, već i zbog ljudskih tragedija sa kojima se stalno suočavaju.

Pragmatizam umjesto kuknjave

To što jedan mali grad kao što je Pasau može da izađe na kraj sa tako velikim brojem izbeglica, nije baš pravilo. U drugim mjestima na granici sa Austrijom, reakcije nisu tako opuštene. Tako je gradonačelnik Frajlasinga Jozef Flačer napisao ljutito pismo kancelarki sa porukom: sad je dosta! Granicu kod Frajlasinga prelaze hiljade izbjeglica i tamo se raspoloženje poprilično promijenilo.

Gradonačelnik Pasaua Duper je, međutim, pragmatičar. „Jadikovanje ne pomaže“, kaže. Smatra da bi ograničavanje broja izbjeglica koje smijeju da uđu u Njemačku bilo loše. „Moraćemo da se pomirimo s tim da nam dolazi sve više ljudi. Treba da uradimo svoj posao“.

Do sada u Pasauu nije zapaljeno nijedno prihvatilište za izbjeglice. Policija prenosi da se broj provala nije povećao u odnosu na prošlu godinu. Ali ima građana koji su zabrinuti i pitaju se: šta će biti sa mojim radnim mjestom? Ima li dovoljno stambenog prostora za sve? Šta će se desiti sa obrazovnim sistemom? Duper smatra da su to legitimna pitanja, na koja ni sam nema konačne odgovore. On zna samo da gradovi i opštine treba da se potrude da što brže i bolje integrišu pridošlice.

Uvježban grad

Duperov optimizam je zarazan. Stotine, ako ne i hiljade građana dobrovoljno pomažu izbjeglicama u Pasauu. Tamo vlada velika sloga između policije, gradskih službenika i dobrovoljaca. Jedan od njih je i Ahmed Sarbani. Ovaj Pakistanac je prije više godina i sam kao izbjeglica došao u Pasau. Sada je prevodilac za izbjeglice iz Avganistana, Irana i Bangladeša. Kaže da u ovom gradu ima neljubaznih ljudi, ali da je sveukupno ponašanje „vrlo otvoreno“.

Jirgen Duper ne sumnja da će Pasau uspjeti da se izbori sa vanrednom situacijom. Ali, kad god vidi izbjeglice sa „torbama punim nade“, kaže sebi: „Nadam se da ćemo uspjeti da te nade ispunimo“. Za DW kaže da su građani Pasaua uvježbani u savladavanju izazova: „Možda se zbog toga ovaj grad tako uspješno nosi sa izbjegličkom krizom.“

LINK: http://www.dw.de/dw/article/0,,18931929,00.html