PATRIOTIZAM NA BOSANSKOHERCEGOVAČKI NAČIN

Izjavama člana Predsjedništva bh. države Borislava Paravca da će navijati za gostujuću reprezentaciju, te premijera RS Dragana Mikerevića koji je istim povodom rekao da ni on ne može protiv sebe i svoga srpsktva, iznova je aktuelizirano i pitanje patriotizma, ma koliko u postratnim uslovima ovo pitanje na prvi pogled izgledalo nebitnim u odnosu na činjenicu da više od 20% stanovništva živi na granici totalne bijede.

Visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown je u pravu kada smatra da je između redovne plate ili zaposlenja i državne himne, važnije stvoriti uslove za ovo prvo, ali nema uvjerljive argumente na pitanje zašto za deset godina mira gotovo ništa nije urađeno ni na obnovi fabrika, niti na izboru teksta za državnu himnu.

To je najbolji dokaz da problem patriotizma u be-ha uslovima nije samo pitanje lične emocije ili konfuznog stanja duha nakon nasilnog raspada države koju je ogromna većina doživljavala udobnom domovinom. Riječ je, očigledno, o mnogo kompleksnijem problemu koji zadire u samu suštinu državnog uređenja, ustavnog ustrojstva zemlje i izbornog sistema.

Krupnim felerima u sve tri ove oblasti stvoreni su uslovi za potpunu dominaciju stranačke podobnosti nad moralno-stručnim vrijednostima. Odsustvo efikasnog pravosudnog sistema generira korupciju u redovima vlasti i sve veće beznađe i nezainteresiranost građana za sudjelovanje na izborima i u vlasti, čime se otvaraju novi prostori za nove generacije nesposobnih političara. A sve to zajedno još više pospješuje kolektivno beznađe. I tako se krug zatvara, jer sva tuđa iskustva govore da se domovina voli ako je u njoj dobro građanima, a ne onima koji upravljaju državom. Domovina i država, dvije su odvojene kategorije od kojih se prva voli ukoliko ona druga, dakle država, stvori uslove za udoban život onima od kojih se očekuju pozitivne emocije.

”Da mi je domovina Luksemburg ili Holandija, sigurno bih bio najveći patriota na svijetu, jer su ove države obezbijedile sve uslove za udoban život svojih građana”, rekao je nedavno jedan dobrovoljni bosansko-hercegovački povratnik koji je imao priliku upoznati domovinu porijekla, kulture i maternjeg jezika, ali i privremenu domovinu reda, zakona i materijalne sigurnosti.

Mak na konac, dakle, patriotizam bi se i u BiH fenomenološki mogao svesti na kategoriju racionalnog prosuđivanja o domovini, a nikako na stanje emocionalnosti kakvo se bezglavo iskazuje u pubertetskoj ljubavi.

Njemački, skandinavski, švajcarski ili američki primjer racionalnog patriotizma je veoma poučan, jer je svaki od njih oslobođen ideoloških, socijalističko-partijskih ili kvazi-moralnih razloga za ljubav prema domovini. Ustavno-pravni okvir kojim se garantiraju sva građanska i ljudska prava, socijalna sigurnost i jasna perspektiva, izgradili su u ovim zemljama svojevrsni vid ustavnog patriotizma koji svakodnevno pokazuje obostranu korist koja se ogleda prije svega u tome da navedene države imaju privržene građane koji se teško odlučuju za odlazak iz zemlje čak i kada im se nude velike inostrane plate, jer građani uzvraćaju odanošću upravo zato što imaju domovinsko-obiteljski komfor kojeg se nerado odriču. Takva logika se sve dublje ukorijenjuje čak i u Sloveniji i Hrvatskoj, što najbolje svjedoči o kvalitetu nacionalnih stratega koji su se odmah nakon raspada ex-Jugoslavije uhvatili posla izgradnje države po mjeri svojih građana.

Ova i sva druga tuđa iskustva teško će, međutim, biti primjenjiva u bosansko-hercegovačkim uslovima, sve dok državne vođe budu takvoga nacionalnog i moralno-političkog kova da im je druga država draža od ove u kojoj su rođeni.