Pedeset godina ugovora iz Pariza

Ugovori u Parizu su potpisani prvenstveno zbog političkog pritiska Washingtona. SAD su se još od 1950. suprotstavljale otporu Evropljana, prvenstveno Francuske, da se i zapadna Njemačka aktivno uključi u smanjenje vojne opasnosti koju je predstavljao Sovjetski Savez. Tadašnji njemaččki kancelar Adenauer je američkoj vladi uspio da nametne svoju poziciju: ponovna uspostava njemačke armije je moguća samo ako se ova država ravnopravno uključi u red zapadnih nacija. Sve drugo bi bilo političko samoubistvo za Adenauera jer je u njemačkom društvu postojao jak front koji se protivio ponovnom naoružavanju njemačkih mladića.

Ovi historijski ugovori ipak imaju veze i sadašnjom političkom realnošću. Sadašnja vlada u Berlinu je kao svoj cilj zacrtala stalno mjesto za Njemačku u reformisanom Vijeću Sigurnosti. Kancelar Schröder ima dobre argumente: Njemačka uplata u budžet UN-a je treća po veličini u svijetu, a osim toga je aktivno uključena i u brojne mirovne misije. Razumljivo je da stoga rastu želje da se dobije veća uloga i u donošenju odluka u sjedištu UN-a.

Ipak nade vlade u Berlinu su ove nedjelje pretrpjele i jedan udarac. Američki ministar vanjskih poslova Colin Powell je izjavio da će se SAD solidarisati sa Italijom u procesu reformi Vijeća Sigurnosti. Italija se već godinama protiviulasku Njemačke u najviše tijelo UN-a. Mi ne zaboravljamo naše prijatelje, glasilo je objašnjenje Colina Powella. Time je postao jasan i razlog podrške vladi u Rimu: Italija je, naime, za razliku od Njemačke, od prvog dana i vojno i politički podržala američke planove za Irak.

Reforma Vijeća Sigurnosti nije moguća bez saglasnosti SAD-a, bez obzira na to kako izgledale preporuke generalnog sekretara UN-a, Kofija Annana. Zaključak je banalan i lako ga je izvesti: onaj ko supersili SAD-u ne pruži vojnu podršku koju ona očekuje, ne može računati ni sa političkom podrškom u Washingtonu. Tako 2004. stvari stoje isto onako kao što je to bio slučaj 1954.