Penzioneri na Marsu

Njemački astrobiolog Dirk Schulze-Makuch i britanski fizičar Paul Davies izdali su knjigu nimalo ironična naslova: «Misija u jednom pravcu: Koloniziranje Crvene planete» («One Way Mission to Mars: Colonizing the Red Planet»). Stručnjaci tvrde da je osvajanje Marsa realna opcija. Zbog toga se traže penzioneri željni pustolovine. Najveću opasnost, najveće troškove predstavlja let. Po astronaute je bolje da se ne vraćaju, argumentira Nijemac Schulze-Makuch. Prehrana nije problem. Za razliku od («mrtve stijene») Mjeseca, Mars penzionerima nudi tlo bogato mineralima. Otvara se mogućnost poljoprivrede (marsoradnja). Naravno, kosmičko zračenje na Crvenoj planeti šteti zdravlju. No, s obzirom na odmakli vijek, umirovljenici bolest ne bi baš primijetili, možda niti dočekali.

Hrabrim penzionerima naučnici predlažu da žive u kraterima i pećinama Marsa. Kisik bi crpili iz ogromnih santi leda, nekoliko metara ispod polarne površine. Posljednja avantura. Istraživanje crvene pustinje. Izleti na vulkane. Potraga za mikrobama i novim oblicima života. Na adresu dvojca Dirk Schulze-Makuch i Paul Davies pristižu brojne aplikacije. Prijavljuju se penzioneri između 13 i 80 godina. NASA reagira skeptično. Iako predsjednik Barack Obama let na Mars deklarira kao lični cilj (do 2030. godine), misija u jednom pravcu nije rješenje. Vizionari Schulze-Makuch i Davis smatraju da NASA ignorira činjenice. Jer ispaljivanje penzionera na Mars smanjuje troškove projekta za 80 posto - budući da se najviše goriva troši pri povratku. Izostane li podrška, razočarani stručnjaci najavljuju saradnju s bjelosvetskim milijarderima.

Jasno. Nauka ne smije gubiti vrijeme. Konkurencija je velika. Ali već je kasno. Gledajući s astronomske promatračnice Zapadni Balkon, usuđujem se procijeniti da su bosanskohercegovački penzioneri već sad na Marsu. «Mission Accomplished.» U crvenoj pustinji iluzija. Većina njih odavno je otputovala u jednom pravcu. Ostavivši za sobom jedan cijeli takozvani život, posao, ideologiju i rat. Sjedoše u nekakvu raketu. Krenuše u avanturu. Bosanski penzioneri na Marsu vrijeme uglavnom provode u kraterima i pećinama skromnosti. Zrak za disanje pronalaze u familiji, djeci, traču i sjećanjima. Hrane se salatama od novina i ružnim vijestima. Šah na parkingu. Izlet u park. Analiziranje planete. U potrazi za novim oblicima života muški marsonauti upražnjavaju ribolov. Ženske marsonautkinje ostaju kod kuće. Gule jabuke. Čekaju da im neko dođe.

Kako znamo da su bosanskohercegovački penzioneri osvojili Mars? Pouzdano. Jedinstveno mi je zadovoljstvo, kao prvi i najbrži, objaviti senzacionalnu novost da je uspostavljen kontakt s jednim starijim bračnim parom - koji se upravo nalazi tamo. Preko skajpa. Mama sjedi naprijed. Otac nazad. Samo tako oboje stanu u kadar. Zbog velike udaljenosti veza nije najbolja. Kosmički vjetrovi često zamute ekran. Snježne oluje zamrznu sliku. Ponekad se otac mora «diskonektovati pa opet konektovati». Ponekad se mama «sama konektuje.» Otac nosi naočale. Uredno obrijan. Mama počešljala kosu. Obukla novu bluzu. Godine stežu. Nije lako. Otišli su na Mars. Ali su sačuvali dostojanstvo. «Čujete li me, penzioneri, vidite li me, šta ima novo, kako ste?»

«Ah, kako će nam biti.»

Autor: Amir Kamber

Odg. urednik: Svetozar Savić