Peršinovići: Gdje god krenemo - idemo kući
12. august 2008
Sezona godišnjih odmora, za Perišinoviće, je prilika da obiđu sva mjesta za koja ih vežu ljudi ili određeni periodi života.
“Mi u principu dolazimo prvo u Hrvatsku. Tamo smo nakon rata napravili kuću u Zaprešiću. Tu prenoćimo i idemo za Bosnu. Najveći dio vremena provodimo kod Snježaninih roditelja, s tim što ja veći dio svog slobodnog vremena provodim obilazeći prijatelje, familiju i odlaskom na groblje. To su stvari koje isplaniram još dok sam tamo i želim da ih ispunim svojim boravkom u rodnom kraju“, kaže Živko Peršinović.
On dodaje da se čitava radna godina svede na dolazak kući i par slobodnih dana. To svakako nije dovoljno i bilo bi ljepše da više vremena mogu da provedu u rodnom mjestu, ali to je razlog više da kada su tu iskoriste svaki momenat. Iako u Bosni borave najviše mjesec dana tokom godine, vremenski jaz između dva boravka u rodnom kraju, biva prevaziđen već prelaskom granice.
Hrvatska, Bosna, pa opet Beč
“Ja se apsolutno osjećam kao neko ko je stalno tu, mada nisam tu. Želja mi je, ne da se vratim, jer lagao bih sebe, ako bih rekao da bih se sa 45 godina vratio nazad. Međutim, smatram da ta tri, četiri, pet dana ili dva tjedna dok sam tu, iskoristim kvalitetno. Kad idemo za Hrvatsku, ja kažem idemo u Hrvatsku. Kad iz Hrvatske krenemo za Bosnu, ja kažem idemo kući, a kad se iz Bosne vraćamo za Beč, ja opet kažem da idemo kući“, objašnjava Peršinović.
Porodica Snježane i Živka Peršinovića ove godine je postala bogatija za još jednog člana, malog Tea, koji još uvijek nije svjestan silnih putovanja i ljudi koji ga okružuju. Teo je rođeni Austrijanac, pomalo žitelj Zagreba i nekoliko bosanskih krajeva.
“Mi ćemo svoje dijete, u svakom slučaju, da odgajamo na taj način, da se ono osjeća dobrodošlo, gdje god da dođe, da ima neke preduvjete, da zna gdje dolazi. To će biti kroz priču, kroz razgovor, kroz snimke koje imamo, fotografije i sve ostalo“, ističu Peršinovići.
Ova porodica juče je od kuće krenula kući. Naravno preko Zagreba, jer su i toj kući morati da svrate. Do sljedećeg praznika, baku u Bosni će fotografije podsjećati na unukov boravak u Tuzli, a Teo će do sljedećeg dolaska u ove krajeve, zasigurno progovoriti i pokoju riječ. Ko zna možda jedna od prvih riječi bude upravo baka. A onda sreći neće biti kraja.