Peradnička klasa

Na bezličnom grbu Bosne i Hercegovine vidi se da su ga radili stranci. Kombinacija papagajskih boja i zvjezdica za supu, kakve to veze ima sa zemljom koju su zaposjele svrake i vrane, i u kojoj se supa preskače ako nije čorba? U tom smislu ljiljani su imali više smisla, iako bi cvjetovi šljive preciznije izrazili odnos prema tradaciji.

Međutim, kad bi grb zaista htio imati veze sa zemljom koju predstavlja, na grbu Bosne i Hercegovine moralo bi se naći pile. (Zar je teško zamisliti šest piladi umjesto šest krinova, poslaganih oko ukoso položenog ražnja!?)

Krilca, bataci, karabataci, kožica, file, prsa, bijelo meso, jadac! Svako domaćinstvo sasvim bi lako moglo zamisliti svoj život bez šest Prudonja koji se tove na teletini, bez piletine, sirotinjske teletine - teško. Da se narod pita: Ili Illy ili pili, i bez kafe bi lakše nego bez begove čorbe i pileta iz rerne.

Ali time se argumenti za piletinu na grbu Jedne i Jedine, umjesto zvjezdica i trokutića, ne iscrpljuju.  Dok visi u tramvaju na rukohvatu s reklamom za piletinu ili banku, građanin ove zemlje ne može a da se ne zapita: u čemu je suštinska razlika između njega i pileta. Zar ne visi isto ovako i živina na farmama, očerupana, ofurena i humano umrtvljena?

Zar im nije zajednički osjećaj sigurnosti u jatu, i blaženstvo izazvano gutanjem i varenjem? To što mi gledamo dnevnik i sapunice, u čemu se suštinski razlikuje od toga što perad gleda u upaljene žarulje?

Je li kokošiji podmladak u nečem bitnom inferioran čovječijem? Ne goji li se i jedna i druga mladež okružena instant-hranom, brižno štićena vakcinama i redovnim porcijama antibiotika? Ne odrastaju li  i jedni i drugi u blaženoj aseksulanosti?

Pileći život bez prava i nade

Istina, ljudima baš ne zavrću šije, ali to još ne znači da ih niko ne čerupa. I da im se negdje u narednih 30-40 godina ne smješkaju napuštene farme, na čijim će betonskim podovima čekati milost krvnika?

Inače, kako objasniti ovaj pileći život bez prava i nade? Kako u ljudima vidjeti ljude a ne živinu čiji je jedini smisao života da nekom zadriglom bankaru obezbijedi dugotrajan i lagodan život? Čeka li, zaista, ovu djecu koja danas uče padeže i fotosintezu imalo veća sloboda od ove koju kljucajuća masa uživa pod neonskim suncem? Jesu li šanse ljudskog pileta da proživi svoj život bez kredita za stan, ili auto, ili bolnicu veće od šansi kokošije bebe da ukus galofaka zamijeni zrnevljem i glistama?

U čemu se razlikuju veterinarska služba i kreditni odbor; nije li cilj i jednih i drugih zdrava peradnička klasa odgovarajuće težine (kreditne sposobnosti) i mlađeg uzrasta? 

Kako god se putnik i građanin okrene u tramvaju, gledao unaprijed, ustranu ili unazad, jasno mu je da živi u zemlji koja se ne razlikuje suštinski od peradarske farme. I da bismo svi, ako je već kasno da se mijenja grb, uz muzike himne bez teksta svi mogli početi - kokodakati.

Koo ko kooo koo koooo kooo

Kooko koko kooooo

Kooko koko koko Kooko

Ko ko ko ko koooo

Autor: Nenad Veličković

Odgovorna urednica: Zorica Ilić