Pobuna protiv DDR-ovog režima

Štrajkovi, demonstracije, čisti bijes: u narodnom ustanku 17. lipnja 1953., izbile su na vidjelo sve frustracije građana DDR-a njihovom jednopartijskom državom. Ali sovjetske su snage pobunu ugušile. Sad je postalo jasno, i to ne samo Nijemcima: Sovjetski Savez u svojoj interesnoj sferi neće trpiti nikakav otpor.

Zbog čega su građani bili toliko ljuti na političko vodstvo? Jedan od razloga je bila spora "izgradnja socijalizma", kako se to nazivalo u DDR-u. Komunistička stranka SED pod vodstvom Waltera Ulbrichta (sprijeda lijevo) je u lipnju 1952. odlučila povećati proizvodnju. Tako je državno vodstvo htjelo poboljšati uvjete života u DDR-u. No, ova računica je propala.

Nakon nacionalizacije velikih poljoprivrednih poduzeća, došlo je do nestašice hrane. Životni uvijeti u DDR-u općenito su se pogoršali. Zbog toga je vlada podigla radne norme. Ljudi su morali još više i teže raditi. Većina građana to je doživjela kao prijetnju: bojali su se da će lošije vijesti tek uslijediti.

Ali onda je došlo do promjene politike. Nakon smrti sovjtskog diktatora Staljina, vlast je u Moskvi preuzela skupina okupljena oko Nikite Hruščova. Ona je državnom vrhu DDR-a savjetovala da povuče dosadašnje mjere. U DDR-u je najavljen "Novi kurs". Početkom lipnja 1953. istočnonemačko je vodstvo svojim građanima najavilo poboljšanje životnih uvijeta. Ali, bilo je već kasno.

Ljudi nisu imali povjerenja u novi kurs. Početkom lipnja potreba za otporom je zahvatila cijeli DDR. 16. lipnja je jedan novinski članak potaknuo ljude na ustanak. U njemu je opravdavano baš omrznuto povišenje norme za 10 posto. Radnici s velikog gradilišta Staljinove aleje u Istočnom Berlinu spontano su počeli demonstrirati, tisuće ljudi su im se potom pridružile.

Već ujutro 17. lipnja bilo je jasno da se više ne radi samo o radnim normama. Ostavka vlade, slobodni izbori, ponovno ujedinjenje Njemačke - zahtjevi su sad postali političke prirode. Stotine tisuća istočnih NIjemaca iskalilo je svoj bijes koji je dugo tinjao u njima. Među prosvjednicima nisu bili samo radnici. Tamo su bili pripadnici svih društvenih slojeva.

Manje je poznato da su se prosvjedi održali posvuda po DDR-u, ne samo u Istočnom Berlinu. U više od 700 gradova i mjesta ljudi su izašli na ulice, kao ovdje u Leipzigu. U nekim su gradovima pobunjenici čak oslobodili zatvorenike. Bilo je i zastrašujućih scena: u selu Rathenow u Brandenburgu bijesna je masa linčovala čovjeka za kog se pretpostavljalo da je policijski špijun.

I dok se vodstvo DDR-a sklonilo u sovjetskom Glavnom stožeru u berlinskoj četvrti Karlshorstu, Sovjeti su poslali svoju vojnu silu. Već ujutro 17. lipnja Istočnim Berlinom i drugim gradovima DDR-a valjale su se tenkovske gusjenice. Proglašeno je izvanredno stanje. Pali su pucnji. Poginulo je više od 50 ljudi. Navečer je zavladala grobna tišina.

Svojom velikom intervencijom Moskva je vodstvu DDR-a okupljenom oko Ulbrichta, osigurala vlast. Nakon gušenja ustanka, uslijedile su kazne. Sovjetski prijeki sudovi sudili su demonstrantima. Bilo je čak i smaknuća. DDR-ovi državni organi sljedećih su tjedna uhitili 15.000 ljudi. Mnogi od njih su završili iz rešetaka.

I dok su ustanici osuđivani, DDR-ovo je vodstvo počelo sastavljati vlastito tumačenje prirode ustanka od 17. lipnja. Prema njihovoj verziji, ustanak "zavedenih radnika" zapravo su vodili zapadni agenti. Na propagandnim slikama poput ove prikazivani su istočni Berlinčani kako se cvjetnim vijencima zahvaljuju sovjetskim vojnicima na intervenciji.

Savezna Republika Njemačka je pak u pobunjenicima vidjela borce za demokraciju. Tijekom jedne komemorativne svečanosti pred Gradskom vijećnicom Schöneberg u Zapadnom Berlinu, kancelar Konrad Adenauer je govorio o "mučenicima slobode". Već u kolovozu 1953. je 17. lipnja u Zapadnoj Njemačkoj službeno proglašen Danom njemačkog jedinstva i kao takav postao državnim praznikom.

17. lipnja 1953. je postalo jasno: Sovjetski Savez u svojoj interesnoj zoni neće trpiti nikakve demokratske pokrete. Istu su ovu pouku kasnije morale izvući i Mađarska, Čehoslovačka i Poljska. Ali želju za slobodom nije se dalo dugo zatirati. Svejedno, do pada Berlinskog zida i do ponovnog njemačkog ujedinjenja moralo je proći još 36 godina.