Pogrešna strategija u «ratu ideologija»

«Rat protiv terora trenutno niti dobijamo niti gubimo». To je do sada najrealnija ocjena situacije u Iraku. Šef Generalštaba Piter Pis, autor je ovog citata kojeg je lakomisleno u svom intervjuu «Vašington Postu» nedavno ponovio čak i američki predsjednik Džordž Biš. Time se on kao nikada do sada udaljio od svoje retorike pobjednika kojoj se uz izvjesno oklijevanje ipak vratio koji dan kasnije, nova varijanta glasi: «mi u Iraku imamo problema, ali misija će sigurno biti uspješna».

Svako ko je vjerovao da je Buš konačno spoznao pravo stanje stvari, ponovo je pogrešno mislio. Predsjednikovo glasno razmišljanje uoči Božića o potrebi slanja još više vojnika u Irak, zbog toga što su sadašnje snage suviše male i preopterećene, pokazuje put kojim bi Buš želio ići. To međutim nije pravac koji mu je preporučio raniji ministar vanjskih poslova Džejms Bejker u ime nadstranačke komisije za Irak. Nova strategija borbe protiv terora po njihovom mišljenju mogla bi se svesti na formulu- manje vojske, a više diplomatije.

Ono što sada vidimo, predstavlja suprotnost: srednjoročno značajnije povećanje broja vojnika za vojsku u Iraku, a prije toga u obliku hitne pomoći slanje nekoliko desetina hiljada marinaca koji bi trebali gušiti žarišta antiameričkog otpora. Uz to se nadovezuje i plan o slanju i drugog nosača aviona u Perzijski zaliv kao upozorenje Irancima koji, kako je uvjerena Bijela kuća, podržavaju iračke pobunjenike.

To sve stvarno ne izgleda kao stavljanje većeg naglaska na diplomatiju, to pokazuje volju da se jača vojska. Posljedica će po svoj prilici biti još više mrtvih civila i vojnika, prije svega u Iraku, ali i u Afganistanu i ko zna gdje u budućnosti. Možda Sirija? Ili Iran? Novi vojni udari protiv, kako ih Buš naziva «neprijatelja slobode», nisu isključivi ni u prošlosti. Svaki novi regrut povećava vjerovatnost da će do toga stvarno i doći ukoliko se predsjedničke želje ispune i on dobije ono šta traži. Više vojnika naime ne znači nužno bolju situaciju u borbi protiv terora, ali sa sigurnošću znači više novca za vojsku: godišnje oko milijardu Eura za svakih 10.000 vojnika.

Na ovom mjestu je vidljiva važna uloga demokratske stranke koja od januara ima većinu u Kongresu koji odobrava sredstva za Bušove vojne planove. Već sada oni su najavili da će pristati na kratkoročno povećanje broja vojnika u Iraku samo ukoliko je ono povezano sa skorim potpunim povlačenjem američke vojske iz te zemlje. To daje razloga za nadu da će demokrate iskorititi svoju moć kako bi opravdali povjerenje koje im je ukazano i prekinuti dotok novca za predsjednikove planove. Više diplomatije kao nova stragija u tom bi slučaju bila još atraktivnija solucija. On košta manje para a obećava veći uspjeh.