"Pokrijem se koliko sam dug"

Krepki simpatični starac Šerif Hodžić sjedi za jednim od stolova u Islamskom kulturnom centru Bošnjaka. Pred njim džezva sa kafom i fildžan. Ovdje dolazi svaki dan, jer mu je ovo druga berlinska kuća a i da popije kaže, kahvu sa ljudima. Samo ovdje si je i može priuštiti od novca koji ima raspolaganju: "Dobijem evo, sad ću ti reći, 350 eura socijalne pomoći, stan mi plaća Njemačka i doktore.“ Šerif, izbjeglica iz Grapske kod Doboja je od 1994. godine u Berlinu. Ovdje je nakon 12 godina privremenog boravka Duldunga, dobio pravo ostanka, Befugnis, s njim može otići i do Bosne. I bio je dva puta dosad, no to si sad teže može priuštiti. Socijalna pomoć je ostala ista, ali je život, kaže, postao značajno skuplji: „Do prije dvije-tri godine moglo se, ali sad je u Njemačkoj sve poskupilo, odeš u prodavnicu i za 20-30 eura doneseš kući kesicu“.

Kupuje samo u jeftinim radnjama, za luksuza se kaže nema, odrekao se i pušenja, i zbog skupoće, a i zato što je težak srčani bolesnik. Prije je mogao nešto „otkinuti“ od socijale, i poslati kćerki koja je ostala u Bosni, sad nema od čega. Sad djeca njemu malo pomažu. „Mogu uštedjeti ako mi djeca malo dadnu, evo ti Babo, al bogami ako ne dadnu... „

Ostao zbog zdravstvene situacije

Ako ne dadnu, onda se, dodaje kroz smijeh, pokriva koliko je dugačak. Djeca su obnovila u ratu srušenu kuću u Grapskoj, mogao bi se i dolje vratiti, bilo bi mu ljepše i udobnije živjeti u kući umjesto u skromnom berlinskom stančiću, bio bi među svojim narodom, ali: „Jedino sam ostao zbog zdravstvene situacije, dole je to teško regulisati, dolje mi doktori ne bi mogli pomoći, ovdje su mi pomogli Allah i doktori, ovdje idem svakih 20 dana na kontrolu.“ Ljekari su ljubazni prema njemu. Istina i danas-dan mu treba prevodilac kad ide kod doktora, ali ima osjećaj da je njima i star čovjek jednako važan, što u Bosni, smatra, nije slučaj. Zna da i u Njemačkoj sve više ljudi živi na rubu egzistencijalnog minimuma, da su pogođene naročito porodice nezaposlenih sa djecom, ali on je kao neko ko je u nuždi našao utočište u ovoj zemlji, za ono što ima zahvalan: „ Hvala Allahu i Njemačkoj i doktorima, za život koji sam dobio, ja nikad nisam ni živio da mi treba previše.“