Pola gosti – pola domaćini

Nakon šesnaest godina provedenih izvan svoje domovine sve je više Bosanaca i Hercegovaca koji se, kada jednom godišnje dođu u BiH, osjećaju strancima u svojoj zemlji.

„Ne znam, teško je reći, možda, pola-pola“. Ovako u najkraćem opisuje svoj osjećaj Izet Halilović koji sa porodicom već 16 godina živi u Danskoj.

Zašto se naši ljudi, rasuti zbog rata diljem svijeta, sve više udaljavaju od svoje domovine. Da li je to samo zbog protoka vremena koji slabi patriotski osjećaj ili su pak u pitanju drugi razlozi?

„Kako se približavamo granici sve bliže i bliže, srce se otvara, emocije se bude, i tako dalje. Međutim, od momenta prelaska granice, prihvata na granici i sve što dublje i dublje, čovjek vidi sve veću razliku i onda dolazi i do razočarenja“, opisuje svoj „sudar“ sa Bosnom i Hercegovinom Izet Halilović.

„Više umor nego odmor“

Izet je prije rata živio u Kalesiji. Sa diplomom elektroinžinjera sada u Danskoj radi u IT industriji dok supruga Mihneta radi u jednom domu za stare osobe. Njihovo dvoje djece pohađa srednju školu odnosno fakultet u Danskoj. Mihneta kaže da u Bosnu dođu svake godine na tri sedmice i za to vrijeme se više umore nego odmore. Ipak, u Danskoj se vrlo brzo javi želja za povratkom u Bosnu.

„Već kad prođu oni božićni praznici, Nova godina, januar, onda čovjek počne polako planirati, dolazi odmor, e šta bi željila, gdje bi otišla da posjetim da vidim, međutim, opet na kraju kaže – ma pitanje je koliko ću od toga da stignem da vidim, da obiđem“, govori Mihneta Halilović.

„Komplikovan sistem“

Halilovići, opisujući svoj doživljaj stanja u Bosni i Hercegovini, iznose veliki broj kritika poput političkih napetosti, socijalnih razlika među građanima, složenih biokratskih procedura, kriminala, a sve to ih samo udaljava od odluke da se definitivno vrate svojoj kući u Kalesiji.

„Teško bi prešli na ovaj sistem, na ovu razliku itd., tako da, za sada ne. Možda kasnije kad se, normalno, dođe pod stare dane, kao penzioneri“, govori Izet.

Halilovići će tako za petnaestak-dvadeset godina, sa danskim penzijama, doći konačno svojoj kući u Bosnu. Njihov osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini vjerovatno će tada biti još manji nego danas. Na gubitku su sigurno Halilovići, kao i još hiljde porodica širom Evrope čiji radni i stručni potencijal koriste zemlje u koje su našli utočište. O ovom gubitku za državu Bosnu i Hercegovinu, ovdašnje vlasti, uglavnom, rijetko i pomisle.