Pola milijarde maraka u BiH godišnje „ispari“ kroz duvanski dim

Za Vanju Simić iz Doboja odluka da prestane pušiti je jedna od najvažnijih u životu. Kaže da je za to potrebna samo jaka volja, i ništa više. „Svakodnevno sam pušila od sedmog razreda, s tim da u osnovnoj i u srednjoj školi nisam bila toliko aktivan pušač jer sam se dugo godina bavila sportom. Ali po završetku sportske karijere, nastavila sam sa pušenjem baš ozbiljno. Pušila sam kutiju cigareta dnevno“, priča ona. Prema istraživanju koje je provedeno u RS, svaki treći odrasli građanin tog entiteta je pušač. Prosječni pušač popuši dnevno kutiju cigareta. Slični podaci su i na nivou BiH iz čega proizlazi da u BiH ima oko milion odraslih pušača. Uz prosječnu cijenu kutije cigareta od 1,5 KM, dolazimo do podatka da bh. građani godišnje potroše 540 miliona maraka na cigarete. Tom broju treba pridodati i sve veći broj maloljetnih pušača koje ova statistika nije obuhvatila. Iako ne puši već skoro pet mjeseci, Vanja kaže da se još uvijek pojavljuje želja za cigaretama. „Naravno da mi se pojavi želja! Iskreno! Preko dana ne, ali u večernjim satima, da!“. Vanja kaže da je pomoć stručnjaka u procesu odvikavanja i savjetovanje za nju bilo od velike važnosti.

Puno pušača ne želi da prestane pušiti

A zahvaljujući doktoru Marinu Kvaterniku, epidemiologu sa Instituta za zaštitu zdravlja RS u regionalnom zavodu Doboj, od 2002. godine u RS se sistematski vrši obuka zdravstvenih radnika u savjetovanju pušača koji žele prestati da puše. Uz pomoć Švajcarske vlade je od te godine do danas obučeno oko 1.100 zdravstvenih radnika iz domova zdravlja RS. Oni se obraćaju svim pacijentima koji bilo kojim povodom dolaze u domove zdravlja i pitaju ih da li su pušači, i ako jesu, da li žele da prestanu. „To je sada jedna snaga da smo time u stvari na području cijele RS obezbijedili jednaku dostupnost ovom vidu zdravstvene zaštite svom stanovništvu u RS“, ističe doktor Kvaternik. Daliborka Pejić iz Doma zdravlja Doboj, objašnjava kako sistem funkcioniše u praksi. „Prosto smo obavezni da svakog pacijenta pitamo za njegov pušački status. Pitamo ga da li je voljan da prestane i kad je voljan da prestane. Na osnovu toga procjenjujemo koliko ćemo mu vremena posvetiti i kakav ćemo mu savjet dati. Imamo i neke pisane materijale i prema njihovom stepenu motivacije odlučujemo šta svakom pacijentu treba dati“.

Doktorica Pejić kaže da ljudi reaguju različito. „Odziv je različit. Ima ljudi kojima se to jako dopada, prosto su iznenađeni da mi sad počinjemo razgovarati sa njima o tome, a ima i onih koji to jednostavno ne prihvataju. On puši, on ne razmišlja o tome, on ne želi da prestane, i mi moramo ispoštovati njihovo mišljenje i njihovu odluku“, navodi ona. Doktor Kvaternik kaže da će tokom ove godine biti provedeno opsežno istraživanje kako bi se vidjelo kolika je efikasnost ovog programa. Prema prvim procjenama sa terena, rezultati su zadovoljavajući. Prema njemu, najveći problem predstavlja porast broja maloljetnih pušača. Iako postoji zakon koji zabranjuje prodaju duvana maloljetnim licima, zakon se nedosljedno sprovodi. „Nažalost, tu je problem što se on nedosljedno primjenjuje. Evo, da sada probate neko maloljetno lice da pošaljete da kupi cigarete, malo gdje ne bi uspio da ih kupi“, kaže. Doktor Kvaternik ističe da društvo još uvijek ne prilazi tom problemu dovoljno ozbiljno. „Pa nažalost mi kada je u pitanju duhan, slično kao i kod narkomanije i alkoholizma, idalje radimo istraživanja i konstatujemo kako je to loše, frapirani smo podacima, ali malo radimo intervencija, malo radimo na sistematičan način“.

„Duvan je droga“

Starci Gavro, Aleksa i Ostoja svi imaju dodira s cigaretama. I svako od njih o njima misli različito. Gavro puši od 1947. godine.

„Nekad sam malo više pušio a sad sam smanjio na deset, 12 cigareta dnevno. Tako da meni to apsolutno ne smeta ništa. Za rizike za zdravlje, sve sam ja čuo, ali dosad ja nemam problema sa tim. Ja normalno komuniciram, normalno radim za svoje godine“, smatra on. Njegov prijatelj Ostoja, koji je takođe pušač, misli drugačije. „Kada sam propušio imao sam 18 godina. Svim mladim bih savjetovao da uopšte ne puše. Meni nije smetalo a kad mi je zasmetalo, već je bilo kasno, velim ja više nemam šta čuvati. To je jedna vrsta droge“. A Aleksa je nekad bio strastven pušač dok danas više ne puši. „Ima deset godina da ja nisam zapalio. I mislim da neću više nikad. Prestao sam piti kafu nakon mjesec dana poslije cigareta. Za mene su kafa i cigareta brat i sestra!“, kaže on. Od kraja rata do danas, građani BiH su na cigarete potrošili oko šest i po milijardi maraka. Da je taj novac utrošen u obrazovanje, razvoj i obnovu i izgradnju domova za izbjeglice i beskućnike, BiH bi danas bila barem korak bliže Evropi.