Policajka u Avganistanu

„Žene bi trebalo aktivno da učestvuju u mirovnom procesu. Na primer, ja sam u policiji“, kaže Marsija, žena u uniformi - što je u Avganistanu rijetkost. Posao kojim se bavi veoma je važan. Kada policija pretresa stanove, Marsija preuzima spavaću sobu i ženske stvari. U Avganistanu je to nešto što ne priliči muškarcu. Između ostalog i zbog toga, ona smatra da bi u toj zemlji trebalo da bude više zaposlenih žena.

„Radim sa svojim kolegom. Sada žene mogu više da se kreću i mogu da rade zajedno sa muškarcima. Žene bi trebalo da rade - bilo gdje i bilo šta.“

Devet žena u Mirovnom savjetu, muškaraca 69

Društvo u kojem na prvom mestu nije „muški ratnik“, u kojem se problemi rješavaju razgovorom, a ne nasiljem – takvo društvo je u interesu žena i to širom svijeta. Zbog toga su UN prije deset godina donijele rezoluciju 1325. U njoj piše: žene sprečavaju i rešavaju sukobe i trebalo bi da budu ravnopravno uključene u mirovne pregovore.

Soraja Parika je borac za ženska prava u Avganistanu i smatra da se u toj zemlji, i pod Hamidom Karzaijem, malo vodi računa o tome.

„U novoosnovanom Mirovnom savjetu, od 69 članova samo devet su žene. Sedam žena direktno je pozvao predsjednik Karzai. Te žene sjede u tom savjetu sa muškarcima koji znaju samo za rat. Njih tamo niko ne sluša.“

Uprkos tome, mnoge žene se angažuju u politici. Glozum Sediki vodi jednu inicijativu pravnica u Heratu, ali opominje da bi za mnoge žene korak ka većem političkom angažmanu mogao biti preuranjen.

„Ja ne gledam pozivno na učešće žena u mirovnim pregovorima. One još uvijek nemaju strategiju i planove za pozicije na kojim bi mogle da preuzmu političku ili društvenu odgovornost. One prvo moraju da rješe neke druge probleme. Neke žene koje baš i nisu kvalifikovane, uspjele su preko veze i mita da se domognu nekih važnih pozicija. Zbog toga žena u javnom životu Avganistana ima samo simboličnu vrijednost.“

Autorke: Ute Hempelmann i Dijana Roščić

Odg. urednik: Svetozar Savić