Pomoć bez obzira na razlike u vjeri

Pretpostavlja se da je u obližnjim ribarskim selima nastradalo do hiljadu ljudi. Muslimani sela Paringapettaia su spasili na stotine života svojih komšija hindusa i hrišćana i sada im daju krov nad glavom.

Džamija u ovom selu na jugu Indije okuplja vjernike u vrijeme molitve, ali od 26 decembra ni ovdje više ništa nije kao što je bilo, kaže ovaj stanovnik sela:"Džamija je ustvari mjesto molitve za nas muslimane. Ali sada, nakon katastrofalne poplave to je utočište za hinduse i hrišćane. To nije bio nikakav problem da ih tu smjestimo".

Bawajan je jedan od prvaka muslimanske zajednice. Kaže da je od katastrofe danonoćno na nogama, kako bi skupa sa hiljadama dobrovoljaca koordinirao pomoć. “Pa to su naša braća”, kaže on. Takva izjava nije svakodnevna stvar u Indiji gdje nisu rijetki krvavi sukobi religioznih grupa. Predjednik muslimanske zajednice Junus kaže:

"Između hindusa i muslimana u Indiji ima stalno svađe. No, u našem selu smo oduvijek željeli da živimo skupa i tako i živimo. Kada sam čuo šta se desilo nije bilo važno da li je nastradao hindus ili mulsiman. Moralo se nešto učiniti, to nam je dužnost”.

Junus je predvodio 600 muslimana koji su se odmah nakon prvih vijesti o katastrofi uputili prema obalskom pojasu. Tamo je vladala neopisiva panika. Junus je sa svojim ljudima transportovao povrijeđene u bolnice, a preživjele, naročito žene i djecu smjestio je u džamiju, koja se nalazi na sigurnom uzvišenju. Junus priča da mu je najteže pao transport leševa autobusima, koje je vlada stavila na raspolaganje. On se pobriouo da svako bude sahranjen u vjeri u kojoj je živio – hindusi su u tradicionalnom obredu spaljivani, a hrišćani sahranjivani. Trenutno je u džamiji u selu Paringapettai smješteno oko 1000 ljudi. Tijesno je, ali je pod sa prostirkama čist i tri puta dnevno ljudi dobijaju topli obrok. Zajednica je angažovala 24 kuhara koji spremaju jelo za oko 9000 ljudi u sabirnom logoru. Novac stiže od muslimana iz cijelog svijeta. Ljudi koji su preživjeli katastrofu zahvalni su svojim dobročiniteljima. Na primjer Kasamu, žena jednog ribara, koja uplakana priča o danu kada je došao cunami: "Voda se odjednom popela skoro 30 metara. Bježali smo u panici. Onda su došli muslimani i spasili nas. Neki su došli sa automobilom, a neki su nas nosili na rukama. Bez njih bi sada bila mrtva".

Niko ne zna koliko dugo će ovi ljudi ostati upućeni na pomoć muslimanske zajednice, ali u džamiji može svako ostati sve dok sam ne osjeti da je ponovo stao na noge.