Porodične priče - dupla doza:)

Ukoliko bi morao samo jednom riječju opisati ovu predstavu, onda bi to bila riječ «Hrabro!». Naime, komad Porodične priče, Biljane Srbljanović je izrazito glumački zahtjevan i kada se igra sa svim pogodnostima koje nudi jedna konvencionalna scena. A kada se ona odigra na sceni veličine par kvadratnih metara uz riješavanje problema jezičke barijere Srpskog odnosno Njemačkog jezika te uz učesće dva glumca koji po prvi put nastupaju u pozorištu onda je to prvorazredna teatarska hrabrost.

Mračan i tjeskoban prostor Tiefrot teatra, koje je ugostio ovu predstavu, je od jedne poteškoće iskorišten kao pogodnost za oslikavanje socijalne pozadine komada koji porodičnu patologiju maestralno koristi kako metaforu patologije cjelokupnog društva. Ovaj komad kroz prikaz dječije igre priča porodične priče, porodica koje se nalaze u agoniji ratom inficiranog društva. Njegova vrijednost nije samo u sjajnom prikazu konkretne situacije u kojoj je Srbija bila tokom devedesetih nego u univerzalnosti u kojoj se mogu prepoznati sva ratom pogođena društva bilo gdje u svijetu. Ova je univerzalnost upravo ono što je privuklo rediteljku Nadu Kokotović da se upusti u postavku ovog komada.

"Komad je napisan poslije rata, a mogao je biti napisan i prije...Preciznost kojom oslikava lokalni mentalitet je naprosto fascinantna. Milslim da je prava kvaliteta ovog teksta univerzalnost."

Ove porodične priče su u potpunosti porodični poduhvat. Likove u predstavi naizmjenično tumače Želja Bašić – Savić, Kruna Savić, Nedjo Osman i Mirsad Osman. Dakle, majka i kći, te otac i sin. Dok su Željka Bašić i Neđo Osman iskusni pozorišni vukovi, Kruna i Mirsad su po prvi put doživjeli uzbuđenje premijere. Krunu Savić upitali smo kako je bilo raditi predstavu sa majkom.

"Divno! Mama mi nije ništa prigovarala, nego me pustila da radim onako kako ja mislim da treba. Naravno, pomagala mi je ali mislim da je to predivno iskustvo kroz koje sam učila na mnogo načina."

Kruna je od svih glumaca na sceni ponajviše tumačila, emotivno iscrpljujuću ulogu pseta kojim se ostala djeca poigravaju. Ona tvrdi da joj je fizička bliskost publike, karakteristična za scenu Tiefrot teatara u tome pomogla.

Osim Krune, ulogu razbijanja jezičke barijere imao je i Mirsad Osman. On je kroz brejk dens i rep njemačkom dijelu publike ustvari prevodio teške ali duhovite rasprave između likova koji su govorili srpskim jezikom.

"Meni je pomoglo to što već odranije poznajem ovu scenu i ljude koji, kao i moj otac dolaze sa Balkana. Ja sam odrastao u Njemačkoj ali znam dosta o tamošnjim prilikama. Upoznati sve do dodatno ovom prestavom je bilo nešto zaista posebno"

Meni je pomoglo to što već odranije poznajem ovu scenu i ljude koji, kao i moj otac dolaze sa Balkana. Ja sam odrastao u Njemačkoj, ali znam tamošnje probleme. Upoznati sve te prilike i situacije na ovakav način je nešto sasvim posebno lijepo.

Predstavu takođe karakteriše vrlo upečatljiva muzika koja kroz mješavinu etno i tehno elemenata savršeno oslikava sukob generacija koji je u ovoj predstavi takođe prisutan. Najslabije tačke predstave su kostim, kojeg u suštini i nema, te scenografija koja se sastoji iz par rekvizita. No ova druga slabost se svakako može opravdati malim prostorom odnosno dinamikom predstave koja zahtjeva minimalistički pristup.

Budućnost predstave je, za sada, vezana samo za reprize koje će usljediti, početkom odnosno krajem februara.