Posjeta u nezgodnom trenutku

Slika iz novina bi trebalo da bude jasna poruka: ovdje moliteljka, tamo jaki muškarac koji drži u rukama duži kraj poluge. Mrko gledajući, ruke nehajno prebačene preko naslona svog zlatom ukrašenog trona, sjedio je turski predsjednik Erdogan pored potištene njemačke kancelarke, ne udostojivši je nijednog pogleda.

Naredne nedjelje će pokazati da li je ovo bila posjeta iz koje je vlada u Ankari izvukla najveću korist. Jer, postoje samo izjave o namjerama; konkretnih rezultata – nema. Ankara je izrazila spremnost da – uz novac i pomoć Evropske unije – zadrži izbjeglice koje preko Turske žele da stignu do Evrope.

Jedino je nejasno kako će to da uradi. Ni granica sa Sirijom duga 800 kilometara, ni egejska obala između Turske i Grčke, ne mogu da se efikasno nadgledaju. Ideja formiranja zajedničkih tranzitnih logora iz kojih bi određenom broju izbeglica bio dozvoljen legalan odlazak u Evropu, daleko je od realnosti. Samo mali dio od dva miliona sirijskih izbeglica u Turskoj živi u logorima duž granice; većina njih odlazi u velike turske gradove da tamo okuša sreću, ili pak želi da nastavi putovanje. Kako vratiti te ljude u logore? Silom?

Sve samo simbolika

U zamjenu za pomoć Turske u rješavanju izbjegličkog problema, njemačka kancelarka je ponudila vizne olakšice građanima te zemlje. One već važe za ljude iz određenih zanimanja, na primjer, za poslovne ljude ili umjetnike. Merkelova je najavila i „odmrzavanje“" pregovora o prijemu Turske u Evropsku uniju – sljedeće poglavlje bi trebalo otvoriti još ove godine. Ali, ni to nije više od simboličkog gesta: za pristupni proces nije najvažnije koliko je poglavlja otvoreno, već koliko ih je uspješno zaključeno. Sa Turskom – samo jedno u posljednjih deset godina...

Ankara ne želi da bude proglašena samo za sigurnu treću zemlju u koju izbjeglice mogu da budu vraćene, već želi da postane „sigurna zemlja porijekla“. Da li Turska to jeste? Angela Merkel smatra da jeste – ona je to ponovo naglasila za vrijeme ove posjete. Na kraju krajeva, radi se o partneru u NATO-savezu i kandidatu za pristup EU. Doduše, Turska je u NATO bila i za vrijeme brutalne vladavine vojne hunte 80-ih godina. A pregovori o pristupu EU su počeli u vrijeme (2004) kada je vlada sprovela značajne reforme i sa Kurdima pregovarala o miru.

Jedanaest godina kasnije, slika je drukčija: građanski rat između zabranjene Radničke partije Kurdistana (PKK) i države ponovo se rasplamsao, a gušenje slobode štampe je tako žestoko da su alarmirane i međunarodne organizacije. Naposlijetku, i teror na ulicama prijeti da pretvori Tursku u „normalnu“ bliskoistočnu zemlju.

Apel bez odziva

Jedna „sigurna zemlja porijekla“ ne izgleda tako – smatra sto turskih intelektualaca koji su se otvorenim pismom obratili njemačkoj kancelarki. Oni su od Merkelove zatražili da se suoči sa činjenicom da se evropske vrijednosti poput slobode štampe i mišljenja u Turskoj ne poštuju. „Ne dozvolite da Vaša posjeta izgleda kao podrška predizbornoj kampanji“, poručili su kancelarki. A ona ih je – razočarala: na konferenciji za novinare ni rječju nije spomenula ljudska prava, a premijer Davutoglu je poslije toga otišao na jednu predizbornu manifestaciju.