Posttraumatski sindrom

Iz vana gledano, stanica za lijecenje trauma izgleda kao kasarna. Dugacak i prazan hodnik, na desnoj strani cetvero-krevetne sobe, na lijevoj strani veliko dvorište sa travnjakom i klupama. Vec više od 10 godina, njemacka vojska ovdje smješta vojnike, i muškog i ženskog spola iz citave Njemacke, koji se ne mogu oporaviti od traumaticnih dogadaja tokom vojnih misija u inostranstvu, kaže Pukovnik Karl-Heinz Bisoldt, voditelj Hamburške vojne psihijatrije.

«Prvi pacijenti, samo nekoliko njih, došlo je vec nakon prve misije u Kambodži. Bilo je to 1992 godine. Kasnije ih je došlo više iz Somalije,a još više nakon vojne akcije na Kosovu 1999 godine. Tamo su vojnici po prvi put bili suoceni sa neposrednim posljedicama rata, sa posljedicama zlocina i razaranja».

Dva do tri puta sedmicno, pacijenti imaju psiho-terapijske razgovore. Psiholog Klaus Barel tu se bavi konkreetnim situacijama sa kojima pacijenti sami ne mogu izaci na kraj.

«Zanima me kako ste se osjecakli nakon razgovora, pota doktoj jednog pacijenta, koji mu odgovara da se nije osjecao dobro, da mu se cestvo vracaju slike napada.

28 –mo godišnji vojnik iz Hesena je u februaru ove godine bio žrtva napada u Kundusu u Afganistanu. Neposredno pored patrolnog vozila u kojem se nalazio, eksplodirala je bomba koja jeraznijela dvoje djece i jednu odraslu osobu. On sam je imao srecu, povrede od gelera i puknut ušni bubnjic se mogu lijeciti. Medutim, strašne slike on ne može zaboraviti.

«Slike djece koja su mrtva ležala pored mene. U prvom trenutku ih covjek i ne primjecuje. To je spontan mehanizam odbrane. Tek kasnije covjek shvati šta je vidjeo».

Preko noci se život ovog izucenog molera promijenio. Diskoteke, zabave, sva mjesta gdje se ljudi okupljaju, on više ne može podnijeti. Njegova djevojka ga je ostavila. Ništa mu više ne pricinjava zadovoljstvo.

«Covjek može sudjelovati u normalnom životu, ali više ni u cemu ne uživa. Postoje slike koje su stalno prisutne. Nešto se promijenilo.To naravno vide i drugi, i covjek pocinje razmišljati šta da radi, kako da smisleno da iskoristi vrijeme?

Ljekari govore o posttraumatskom sindromu.Rijedko pacijenti dolaze sami od sebe. Uglavnom su njihovi partneri ti koji ih vode doktorima.Cesto pacijenti vec godinama ne spavaju, pate od depresije i slabih živaca. Terapija ju dugotrajna, uspjeh je vrlo neizvjestan.Cesto baš u trenutku kada neko pomisli da je sve prošlo, slike se ponovo vrate.