Potvrda povjerenja za Njemačku

Njemački ambasador pri UN-u Gunter Pleuger sigurno bi radije vidio ostvarenje sna o stalnom mjestu njegove zemlje u vijeću sigurnosti UN-a. Od toga vjerovatno neće biti ništa, mada to nema nikakve veze sa zemljom koju on zastupa u Nju Jorku, nego nego sa strukturama, koje su pobjedničke sile iz Drugog svjetskog rata već pri osnivanju UN-a čvrsto zabetonirale.

Pogrešno bi bilo biti tužan zbog toga, prije Pleuger može biti ponosan na svoj rad. Jer, njemu treba zahvaliti što Njemačka danas u UN-u uživa dobar ugled. Razlog za to je očigledan. Već dugo su Nijemci na trećem mjestu kao donatori UN-a, i uvijek su otvorene ruke kada su u pitanju na primjer mirovne misije. Ali, ugled Njemačke već dugo se ne zasniva samo na izdašnosti. Takodjer i u teškim pregovorima, cijeni se njemačka diplomatija. Najbolji primjer su pregovori o iranskom atomskom programu.

Sada vlada u Berlinu, a to je takodjer zasluga ambasadora Pleugera, bilježi još jedan uspjeh. U izboru za Vijeće za ljudska prava, Njemačka je u grupi zemalja Zapadna Evropa / Sjeverna Amerika i Australija zadobila najveći broj glasova. Više od tri četvrtine svih članica Generalne skupštine željelo je vidjeti predstavnika Njemačke u novom gremiju za ljudska prava. Bez sumnje, dokaz povjerenja. Ali, isto tako i obaveza. To što je crno-crvena savezna vlada konačno uspjela razriješiti do apsurda dovedenu svadju oko Zakona o diskriminaciji, nije se dogodilo slučajno. Pisma upozorenja iz Brisela da se provede odgovarajuća pravna linija EU, nisu dobro došla ukoliko se zemlja nalazi pod prismotrom UN-ovog Vijeća za ljudska prava. Zbog toga se nadati da će se i u postupanju prema onima koji su pred izgonom iz zemlje ubuduće više poštivati ljudska prava. Jer, samo imati medjunarodni ugled nije dovoljno. Njemačka ga mora zaslužiti time što će biti konsekventna u svojoj sredini. Isto važi i za ostalih 46 članica vijeća za ljudska prava. A, kada su u pitanju Kina i Rusija, pojavila se sumnja. Ove zemlje nisu sigurno izabrane jer uzorno poštivaju ljudska prava, nego zato što se cijene kao protuteža zapadnim zemljama. Postoji strahovanje da bi one , slično kao u bivšoj Komisiji za ljudska prava mogle iskoristiti svoje članstvo, kako ne bi same bile kažnjene. Kao što Rusija za svoj vojni postupak u Češkoj, tako i Kina sa visokom kvotom smrtnih kazni, zaslužuju osude. Pri tome je odlučujuće pitanje, da li će Vijeće bolje i efektivnije raditi od prethodne Komisije za ljudska prava. Drugim riječima, da li će postojati moralna odgovornost UN-a ili ne. A, to znači: ko krši ljudska prava mora brzo napustiti gremij. A, za to je neophodna hrabrost Generalne skupštine.