Povrće iz pustinje

30-ih godina prošlog stoljeća u Negev pustinji: izraelski inženjer Simcha Blass se pitao zašto na njegovom imanju stablo raste brže nego druga stabla u okolici. A onda je otkrio da je cijev za vodu pokraj njegovog stabla imala rupu: kap po kap, voda je padala na tlo. Simcha Blass počeo je eksperimentirati. Na kraju je razvio novu metodu navodnjavanja, koja bi trebala biti rasprostranjena po cijelom svijetu: navodnjavanje kap po kap.

Glavna je ideja bila ta da bi ubuduće voda trebala dolaziti samo kap po kap u tlo, i to samo tamo gdje je voda stvarno potrebna, umjesto da se samo povremeno zalijeva velikom količinom vode ili da se voda nepotrebno prska po cijeloj površini, dakle i po tlu između biljaka na kojem ne raste ništa.

Probušeno crijevo kao rješenje

Krajem 1950-ih godina Simcha Bass razvio je pravi sistem za navodnjavanje kap po kap. 1959. u prvoj plastičnoj cijevi probušeno je puno malih rupica. On je proizvodnju prepustio jednom kibucu. 1965. je osnovana tvrtka Netafim. A danas u stotinu zemalja širom svijeta postoji ovaj sistem navodnjavanja "kap po kap".

"To je bilo slučajno otkriće, ali princip se i danas koristi u cijelom svijetu, bilo to u Africi, Latinskoj Americi, Australiji ili u Italiji i Grčkoj", kaže Gideon Oron sa sveučilišta Ben-Gurion u Negevu. Oron se godinama bavio time kako treba zalijevati voće, povrće i žitarice, da bi se moglo uzgajati u pustinji. "Sa sistemom navodnjavanja kap po kap potrebno je upola manje vode nego s uređajem za prskanje", objašnjava Oron. Njemu je poznat i problem s početaka razvoja ovog sistema navodnjavanja: na kraju kapa manje vode iz crijeva nego na početku. Sada posebna membrana osigurava da tlak vode u crijevu ostaje isti te tako iz njega uvijek curi jednaka količina vode. "Crijeva sada mogu biti duga i do 500 metara", kaže Oron.

Zalijevanje vrtova morskom vodom

No, voda od nekuda mora doći. Oaza, izolirano područje s vegetacijom u pustinji, često može opskrbljivati s dovoljno vode za uzgajanje biljaka u pustinji. "Ali tu je potrebno paziti", kaže stručnjak za agrikulturu Michael Hermann, direktor tvrtke "Crops for the future".

Njegova organizacija radi na populariziranju uzgoja zanemarenih ili nedovoljno iskorištenih usjeva kako bi se svjetska agrikultura učinila raznolikijom. "Ispod Sahare su bile ogromne količine fosilne vode, no toliko toga je korišteno i još se koristi, tako da će zalihe u nekom trenutku presušiti", kaže Hermann.

No postoje alternativne metode pronalaska vode u pustinji. Neke zemlje skupljaju i pročišćavaju otpadne vode iz gradova i takav reciklirani proizvod koriste za navodnjavanje polja.

U Etiopiji su lokalne zajednice izgradile terase u sušnim visoravnima i iskopale duboke rovove koji omogućuju da kišnica curi u tlo i povećava razinu podzemne vode. U Australiji je jedan njemački poduzetnik pokrenuo tvrtku "Sundrop Farms" koja koristi morsku vodu kako bi uzgajala povrće poput krastavaca, rajčica ili paprika u najsušnijim područjima svijeta.

Pustinje su pogodne za voćarstvo

Gideon Oron sa Sveučilišta Ben-Gurion u Negevu kaže da se i slana voda može koristiti za uzgajanje biljaka u pustinjama, ali to zahtjeva novi model podvodnog navodnjavanja kap po kap, u kojem se cijevi s rupama zakopaju duboko ispod zemlje i korijenja biljaka.

Orion i njegovi kolege proveli su eksperiment kako bi ispitali kako stablo kruške može cvjetati u pustinji Negev, uspoređujući morsku i svježu vodu, te tradicionalni sistem navodnjavanja s navodnjavanjem kap po kap, stavljajući cijevi 30 i 60 centimetara duboko u zemlju. Rezultati su pokazali da kapanje svježe vode 30 centimetara pod zemljom daje najplodniju žetvu - tijekom tri godine 70 kilograma krušaka po četvornom metru godišnje.

No kapanje slane vode 30 centimetara u tlo nije pokazalo puno lošije rezultate: na taj se način proizvelo 63 kilograma krušaka po četvornom metru godišnje. Rezultati su pokazali da bi poljoprivrednici mogli štedjeti dragocjenu svježu vodu i navodnjavati slanom vodom, a sve to bez znatnijeg smanjenja žetve.

Oron kaže kako je važno osigurati da tlo nije preslano, što može uništiti biljke. No ako je slana voda usmjerena ispod zemlje, kap po kap, slana kora će se razvijati duboko u tlu ispod zemlje i dovoljno udaljena od korijenja biljaka, te se tako sprečava bilo kakva šteta.

Pustinje su sjajna mjesta za uzgoj voća, povrća i žitarica", kaže Michael Hermann iz tvrtke "Crops for the Future", iako se to čini paradoksalnim. "Naravno da se to ne može bez vode. A ako temperature u pustinji konstantno budu više od 35 stupnjeva Celzijevih, uvezene biljke mogu patiti zbog previsokih temperatura", ističe on. "Te se biljke ne mogu prirodno prilagoditi vrućini i suši poput datulja, manga ili limuna. No prednost je da sunce ubrzava fotosintezu, a suho vrijeme sprječava da se štetočine ili zaraze šire." Tako paprike i rajčice mogu rasti u pustinjskim uvjetima.

"Rajčice posebno dobro rastu u pustinjama", kaže Hermann, dodajući da malo više vode značajno poboljšava rezultat. "Kada biste na polju pšenice koristili jednaku količinu vode, također bi se vidio bolji rezultat, ali to ne bi bilo ništa u usporedbi s povećanom količinom rajčica", dodaje. Osim toga, riža, pšenice i ostale žitarice jednostavno se mogu skladištiti tako da lokalne zajednice radije kupuju jeftinije žitarice iz inozemstva. No zato radije kupuju rajčice, krastavce i lisnato povrće koje potječe iz blizine, nego ono povrće koje je bilo zamrznuto i transportirano izdaleka, kaže Hermann.

"Zbog toga poljoprivrednici u udaljenim područjima kao što su pustinje mogu zaraditi više ako uzgajaju ovakve osjetljivije proizvode", kaže on. I na taj način pustinja se jednog dana može pretvoriti u zelenu oazu voća i povrća.

Autori: Franzsika Badenschier/Tihana Lohinski

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić