Povratak na Kosovo ili ostanak u Vojvodini?

Dragan Prelević, predsjednik Saveza udruženja raseljenih sa Kosova u Vojvodini, koje ima blizu 6.000 članova, o pregovorima kaže: „Od pregovora ne očekujem ništa drugo sem mlaćenja prazne slame“. Prelević često odlazi na Kosovo, da odnese humanitarnu pomoć, iako mu od kuće u Prištini nije ostao ni kamen na kamenu: „Ja na Kosovo idem svakih 15-20 dana, tako da sam ja prisutan dole. I dole mi je, kad odem, lijepo. Duša, moralni lijek, mirno se osjećam kad odem dole. Ja bih bio najsrećniji da se vratim i da umrem dole, na Kosovu, ali nema uslova“.

Goran Golubović kaže da bi se vratio na Kosovo, ali za to nema uslova. Prema njegovim riječima, od 1999. godine do danas svega devet porodica je Savez udruženja raseljenih uspio da vrati na Kosovo: „Moja želja i volja su da se vratim. Ali treba čovjek biti realan, shvatiti kakva je trenutna situacija dole. Prvo, nema nikakve bezbijednosti. Pričalo se o povratku, a mi smo od 1999. do danas uspjeli da preko Saveza vratimo svega devet porodica, a to je nula. Nismo mogli da obezbijedimo tim ljudima sigurnost“.

Sava Ristić iz sela Miloševo u opštini Obilić kaže da bi se vratio, pod uslovom da mu se garantuje bezbijednost: „Sigurno bih se vratio u moje selo, jer ja nisam prodao moje imanje, niti mislim da ga prodajem, niti se odjavljujem sa Kosova“. Ristić dodaje da i Albanci iz njegovog mjesta sada žale što su Srbi otišli: „Kukaju sada za nama i Albanci da se vratimo, ali ne smiju od njihovih rukovodilaca. Znači, nije upropašćen samo srpski živalj. Jer mi smo ipak živjeli i radili sa Albancima, znamo se, mi obični ljudi. Ulazili smo u kuće, mi kod njih i oni kod nas. Znači, štetu svom narodu je napravilo rukovodstvo, i jedno i drugo“.

Kao u drugoj državi

Sava Ristić misli da bi se Srbi vratili na Kosovo, samo da im se garantuje bezbijednost: „Da samo ljudima vrate sigurnost. Ništa drugo, ne treba materijalno, da samo vrate sigurnost ljudima, ja mislim da bi se možda 70-80 odsto ljudi vratilo dole“. Dragan Prelević ne dijeli to mišljenje: Ja mislim da nema povratka sa ovom politikom koja se sada vodi“.

Goran Golubović još je veći pesimista: „Vjerujte mi da se 90 odsto raseljenih nikada neće vratiti na Kosovo. Dosta je vremena prošlo, 14 godina je prošlo od rata, ljudi su se adaptirali na nove sredine.“ A kako se osjeća Sava Ristić u Vojvodini, u kojoj su živjeli njegovi preci prije nego što su se vratili na Kosovo: „Nalaziš se u svojoj državi, a nisi u svojoj državi“. Dragan Prelević: „Ovdje se osjećam kao u inostranstvu, kao u drugoj državi“. Goran Golubović: „Srce je ostalo dole, i uvijek će ostati, ne može to gumicom da se izbriše, to će biti i za naredna pokoljenja.“

Pustite obične ljude da se sporazumiju

Koliko oni vole svoj zavičaj, najbolje govori ovo što priča Sava Ristić: „Ja vam kažem i tvrdim i ima dokaza da je Kosovo bogatije i od Vojvodine, i od Srbije, i od Švajcarske je bogatije, samo treba neko da zna da upravlja njime. Jer tamo imate i poljoprivredu, i rudarstvo, i zemlju, i šume, i klimu. A naročito Metohija, Metohija je druga Kalifornija.“

Sava Ristić ima i poruku za srpske i albanske pregovarače: „Pustite obične ljude, oni će se prije sporazumiti nego umni i pametni.“

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić