Povratnički vlak u Tramošnici došao do kraja pruge

Prateći povaratak prije desetak godina, ovdje smo zabilježili između ostalog i riječi Frane Josipovića, tadašnjeg predsjednika Mjesne zajednice koji, govoreći o potrebama Tramošničana, kaže: „Potrebna su nam sredstva za obnovu obiteljskih kuća i deminiranje. Potreba nam je struja, obnova vodovoda, također moramo puno toga raditi na rješenju problema srpskih izbjeglica koje žive ovdje kod nas u Tramošnici“.

Jedan od prvih što se vratio tada, bio je, danas nažalost, pokojni Petar Martić: “Mnogi ovaj kraj, s razlogom, zovu Kalifornija. Ovo ovdje je Posavina gdje su ljudi znali živjeti od svog truda. Nažalost, rat je sve uništio.“

Zašto je stao "povratnički vlak"?

Deceniju kasnije ponovo smo u Tramošnici gdje nas je dočekao Frano Josipović: “Jeste nešto je urađeno, ali i prošlo desetak godina. Stao je taj vlak. On se bio zahukto negdje, nestalo je pruge“. Frano kaže da je povratak stao, a da je sva imovina vraćena. Srbi izbjeglice sa Ozrena otišli su na svoje, ovdje je obnovljena većina kuća, ponajviše vlastitim sredstvima, ali većina ih je zaključana. ”Ovdje žive samo starci, dok su mladi diljem Evrope“, kaže Frano i dodaje:

“Išlo je do nekih dvadesetak posto povratka i obnove, onda je sve stalo i svelo se na ovo pojedinačno. Nešto infrastrukture, ona traje uradi se. Osnovni problem je što nema omladine, što nema mladih ljudi koji ce pokrenuti nešto, uglavnom su tu stariji. Mladi dođu iz inozemstva samo da ih obiđu i posjete“. Ana Kovačević je nakon povratka u Tramošnicu jedva prepoznala rodni prag. ”Ja sam se vratila 2002. godine. Ona štala je bila samo orijentir da sam tu ranije živjela. Okolo je bio korov, žara, svašta“, kaže Ana.

Na imanju je Ana našla i jednu srpsku porodicu koja je izbjegla sa Ozrena. “I oni bijeda, znaš kako je zavadi pa vladaj, to je nabitnije“, smatra Ana. U daljem razgovoru priča, kako ih je sudbina spojila da neko vrijeme i žive zajedno: “Tu smo bili godinu dana. Eto vidiš bježala od njih svugdje i opet oni me dočekali tu i bili samnom da ne budem sama da bih se malo navikla“. Kako je to bilo, kako ste živjeli? “Lijepo, baka nam iznese kafu iz one kuće tamo , to je kuća mog djevera Martina. Jesi li li se ba Ano umorila....“

Bosanska Kalifornija

Ovo je bogata zemlja, kažu i naopako da posiješ nići će. Franu podsjećamo na poređenje sa Kalifornijom sa početka priče.

”Kome je i obraditi, ono što se proizvede treba i prodati. Nažalost, moram reći nema države, nema sistema, ne funkcionira mnogo toga“, kaže Frano.

Tramošnjani, ipak, ne zaboravljaju rodni kraj. Česta su njihova druženja u inozemstvu. Poslije njih obično krene neka akcija. Posljednja je prikupila novac za uličnu rasvjetu čija je gradnja u toku. “Ko je podjalovio gnijezdo, on se dobro ukorijenio, znači njega ne možeš izbiti. Oni su duhom prisutni, oni dolaze kad god mogu. Prisutni su tako da ova Tramošnica u posljednje vrijeme živi baš od njih. Ipak, se nadam boljim danima“, kaže nam Frano Josipović na rastanku.