Gestürzte Diktatoren Umgang

U svojim zemljama su vladali decenijama. Nakon toga ih je svrgnuo vlastiti narod: bivši predsjednik Tunisa Zine al Abidine Ben Ali, egipatski predsjednik Hosni Mubarak, samoproglašeni vođa revolucije u Libiji Muamar al-Gadafi i jemenski predsjednik Ali Abdulah Saleh. Priče o sudbinama bivših arapskih diktatora nakon njihovog svrgavanja su različite.

Ben Ali je prvi predsjednik kojeg je sa predsjedničke pozicije svrgnulo “arapsko proljeće”. U januaru 2011. godine je pobjegao u Saudijsku Arabiju u kojoj se ne mora bojati da će biti pravno gonjen. Za razliku od Ben Alia, egipatski predsjednik Hosni Mubarak se odlučio ostati u zemlji. U međuvremenu se nalazi pred sudom. Gadafi je svoje obećanje održao: borio se do posljednjeg momenta. Umro je kratko nakon što je pao u ruke libijskih pobunjenika. Okolnosti njegove smrti su još uvijek nerazjašnjene. Jemenski predsjednik se odlučio za podnošenje ostavke. S obzirom na imunitet koji ima, vjerovatno neće nikada biti izveden pred sud.

Mjesecima se diskutuje o tome kako se stanovništvo i njihove nove političke vođe u zemljama koje je zahvatilo „arapsko proljeće“ odnose sa svrgnutim diktatorima. Univerzalni recept ne postoji. Odnos se razlikuje od zemlje do zemlje. Nema sumnje u činjenicu da su četiri arapska vlastodršca kršila ljudska prava, kako unutar, tako i van arapskog svijeta. Međutim, to ne daje odgovor na pitanje: pred kojim sudom bivši diktatori trebaju odgovarati. Da li su za to nadležne pravne institucije zemlja iz kojih dolaze ili sud kao što je Međunarodni kazneni sud u Hagu.

Nacionalno ili međunarodno pravo?

Za Reinharda Merkela, profesora za kazneno pravo i pravnu filozofiju na univerzitetu u Hamburgu je jedno jasno: “Onaj ko je izvršio zločine mora odgovarati pred sudom”. O tome: da li će biti primjenjeno nacionalno ili međunarodno pravo mora se odlučivati od slučaja do slučaja. “Obje opcije imaju i prednosti i mane koje moraju biti uravnotežene. Ukoliko nema unutrašnjih resursa koji garantuju pravedno suđenje, onda je predavanje slučaja Međunarodnom sudu pravde bolje rješenje”, kaže profesor Merkel.

On kaže da također ne treba podcijeniti simboličku vrijednost sudskog procesa u očima stanovništva. Na kraju se ipak radi o instanci koja demonstrira pravdu i vladavinu prava. “Kazneno pravo je najjači izraz suvereniteta jedne vlade i države. Mnoge nove vlade inostranstvu žele dokazati svoju suverenost”, kaže profesor Merkel.

Upitni procesi na temelju pravne države

Za nove vlade postoji još jedan motiv da se procesi vode u vlastitim zemljama: osveta.

“Ovaj motiv je u svakom pogledu dubiozan i ne doprinosi miru u budućnosti”, kaže Merkel. Primjer za to je Irak. Svrgnuti diktator Sadam Husein je izveden pred sud u vlastitoj zemlji. Proces je bio na temelju pravne države, ali se odvijao pod upitnim okolnostima.

„Određene predrasude nisu uklonjene. U nekoliko slučajeva se nije uopšte slušao optuženi, koji je pogubljen odmah nakon izricanja smrtne kazne bez obzira što je na raspolaganju imao još jedno pravno sredstvo“, kaže Merkel za proces koji su kritikovale i nevladine organizacije Amnesty International i Human Rights Watch. Merkel smatra da to negativno utiče na demokratizaciju zemlje.

André Bank iz Instituta za bliskoistočne studije u Hamburgu (GIGA) se boji da će se isto desiti i u susjednoj Siriji u kojoj više od deset mjeseci režim upotrebljava nasilje nad demonstrantima. Mnogi pripadnici opozicije ne insistiraju na sudskom procesu protiv predsjednika Asada nego traže njegovu smrt. Bank smatra da će se u slučaju svrgavanja režima i Asadovog hapšenja desiti scenario kao u Libiji.

Dilema za zapadne vlade

„Upravo to za demokratsku Siriju može predstavljati problem“, upozorava Michael Boethe, penzionisani profesor za međunarodno pravo na univerzitetu u Frankfurtu. „Ubistva poput Gadafijevog su uvijek teret“, kaže profesor Boethe. Za osiguravanje mira je suočavanje sa prošlošću neophodno. Arndt Sinn, profesor za njemačko i evropsko kazneno i kazneno procesno pravo te međunarodno pravo na univerzitetu u Osnabrücku kaže da „procesi moraju biti po standardima ljudskih prava. Tek tada je društvo na putu u demokratiju“.

André Bank u ovome vidi dilemu za zapadne i evropske države. Iako je sirijski predsjednik Bašar al-Asad možda odgovoran za ubistvo nekoliko hiljada Sirijaca i ako mnogo pripadnici opozicije traže njegovu smrt, zapadne vlade moraju zahtijevati pravedan proces, i to bez Sirijaca koji traže njegovu smrt.

Autori: Anne Allmeling / Mehmed Smajić

Odgovorna urednica: Marina Martinović