1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Pravoremena informacija bi spasila mnoge živote

Christoph Heinzle28. decembar 2004

Strahuje se da bi nakon katastrofe u jugoistočnoj Aziji, broj žrtava mogao iznositi i do 40.000. Ovaj broj je mogao biti daleko manji da je kojim slučajem u Indijskom okeanu postojao poseban sistem za upozorenje od talasa izazvanih zemljotresima. Komentar Christopha Heinzlea.

https://p.dw.com/p/AV8d
Bujica u indijskom Madrasu je nosila sve ppred sobom
Bujica u indijskom Madrasu je nosila sve ppred sobomFoto: AP

Bespomoćnom ribaru u indijskom Madrasu je teško da shvati šta ga je snašlo. Nakon velike katastrofe je čuo o zemljotresu koji se desio nekih 2000 kilometara od njega, o velikom talasu kome je trebalo dva sata da dosegne obalu Indije. Naravno da se pita zašto ga o tome niko nije obavijestio. Onaj ko je registrovao zemljotres mogao je da pretpostavi šta će se desiti. Ipak, informacija i nauka su jedno, a efikasna mreža i planovi za slučaj opasnosti nešto sasvim drugo.

Prirodne katastrofe pokazuju čovječanstvu njegove granice. Lavine, poplave i zemljotresi razaraju ono što čovjek gradi. Da li su ljudi ipak toliko nemoćni? Mnoge katastrofe se ne mogu spriječiti, ali se posljedice mogu ublažiti. To važi i u ovom slučaju. Prava informacije u pravom trenutku koja bi se brzo pronijela svijetom, mogla je spasiti mnoge živote, prvenstveno u Indiji. Ova država sa milijardu stanovnika je tehnološki izvrsno opremljena. Postoje sateliti za vremensku prognozu, svjetski priznati sistemi upozorenja za rano otkrivanje uragana i tornadoa. Poplava koje je stigla sa jugoistoka Azije ipak je zatekla vlasti potpuno nespremne. U Indijskom okeanu nema sistema za upozorenje od smrtonosnih talasa izazvanih zemljotresima, takozvanih cunamija. Sada svi žele da izgrade takve sisteme, prije svih Indija, ali za desetine hiljada mrtvih ljudi je to prekasno.

Postoje razlozi zašto je to tako. Regionalna saradnja i koordinacija je uvijek teška u regionima poput jugoistočne Azije gdje postoji nepovjerenje medju državama i različiti politički interesi. Čak i unutar same Indije je to teško. Političari su i ovoga puta požurili na mjesta nesreće izrazili suosjećanje i dali obećanja koja su i ranije bila kršena.

Ipak, upravo indijski narod je pokazao važan signal. Ljudi ne samo da doniraju novac, nego i pomažu na licu mjesta. Povrijedjeni se vade iz ruševina, dijele se obroci, ljudi pomažu da se izgrade šatorska naselja. Masovna solidarnost u zemlji gdje toliko mnogo ljudi ima tako malo, je od neprocjenjive vrijednosti. U zemlji u kojoj se često govori o velikim suprotnostima u društvu ovakva solidarnost je barem mala utjeha mnogim ljudima u područjima zahvaćenim katastrofom