Prednosti i mane anonimnog web aktivizma

Sa internetom je primanje i plasiranje informacija u javnost, razmjena mišljenja u diskusijama i organizovanje akcija, postalo lakše nego ikada. Osjećaj anonimnosti koji garantuje pri tom i bezbjednost, otvara neslućene mogućnosti marginalizovanim grupama da progovore o tabu temama ili da pošalju poruku i postanu vidljivi u javnom prostoru. O prednostima i manama anonimnog web aktivizma, o tome šta sve novi mediji podrazumijevaju i kako se mogu koristiti za promjene i transformacije u društvu, razgovaralo se na još jednoj javnoj tribini u sarajevskom Mediacentru. Učesnici su bili Valentina Pelizzer, Ivana Dračo, Svjetlana Nedimović i Muharem Bazdulj.

Anonimnošću sačuvati integritet

Valentina Pelizzer, aktivistica organizacije „Oneworldsee“ svoje izlaganje je popratila digitalnim zapisom, kratkim dokumentarcem o prvom queer festivalu u Sarajevu, koji je, kao što je poznato, neslavno propao nakon fizičke intervencije grupe vehabija. „Jedna osoba nije htjela da se njena priča nađe na ovom DVD-u. Ostale su osobe koristile nadimak. Ima jedna stvar, a to je ime koje kaže ko smo mi.

A druga stvar je glas, glas osobe koja se pojavljuje u ovoj digitalnoj priči i on nam prenosi emocije te osobe. Osobe koje su koristile nadimak, nisu to učinile zato što nisu imale osjećaj odgovornosti, nego zato što su već dovoljno patile zbog nasilja kojem su bile izložene. Zato su odlučile da ispričaju priču, ali da ne kažu svoja imena po kojima bi neko mogao da ih pronađe i nastavi da ih muči. Anonimnost ponekad postaje jedino rješenje da možete reći što mislite, a da pri tom sačuvate svoj integritet“, rekla je Valentina Pelizzer.

Ivana Dračo, magistrica rodnih studija Centra za interdisciplinarne studije u Sarajevu, u svojim istraživanjima bavila se i blogerima, pa je u skladu s tim iznijela niz zanimljivih zapažanja. „Većina blogera piše pod pseudonimom, jer gubitak anonimnosti poistovjećuju sa gubitkom privatnosti. Jer, koliko god blog bio javan, ipak je privatni sigurni prostor jer se u njemu iznosi lično ili privatno mišljenje i mnogi blogeri koji izgube anonimnost, u tom trenutku prestaju sa pisanjem bloga. Međutim, ono što je zanimljivo, jeste određena grupa blogera koji, iako pišu pod pseudonimom, ipak bi i sa imenom i prezimenom, sasvim odgovorno stali iza svojih stavova koje zastupaju“, rekla je Ivana Dračo i naglasila da je njihova odluka da pišu pod pseudonimom motivisana prije svega željom da njihovi identiteti ne zasjene stavove koje iznose, te da bi se izbjeglo procjenjivanje njihovog identiteta na osnovu nacionalne, polne ili religijske pripadnosti. Ona je dodala da blogeri istupaju iz slike apatičnog građanstva i ne pristaju da budu pasivni primatelji informacija, te su vrlo često i društveno angažirani.

Reakcija na reakcije zbog identiteta

Govoreći o 'mutantnom soju blogera i forumaša', pisac i publicista Muharem Bazdulj je istakao, da u momentu u kojem cyber prostor počinje da graniči sa stvarnim prostorom, priča o anonimnosti postaje relativna. „U Zenici, kad je papa dolazio, neki budalaš je otišao u internet klub i poslao mail sa tekstom 'mrzim papu, volim muslimane...' itd. pa ga je policija uhvatila u najkraćem mogućem vremenu. Pronašli su njegovu adresu, provjerili vrijeme, pitali konobara itd. Priča o anonimnosti je u suštini lažna priča. Na onoj ljudskoj ravni, mislim da je ta vrsta anonimnosti, koja ti omogućava da na taj način nekog pljuneš, onaj najniži, kukavički čin“, rekao je Bazdulj.

„Ja sam se konkretno, bavila forumima na internetu. Napisala sam jedan tekst reagujući na reakcije, prvenstveno zbog identiteta. Meni se taj prostor foruma učinio kao prostor gdje postoji određena identifikacija, na kakvu mi u našoj javnosti više ne nailazimo. U pitanju je identifikacija – sebe. O sebi kroz riječ, a ne identifikacija sebe sa nečim. Ne uvrštavanje. Ne pripadanje. Ja mislim da anonimnost u ovom našem javnom prostoru, koji se zatvorio sam u sebe, tim prebrojavanjima i uvrštavanjima, može biti prednost“, rekla je Svjetlana Nedimović, profesorka na Sarajevskoj školi za nauku i tehnologiju. „Meni se ta vrsta anonimnosti dopada, jer se u našoj sredini, u našem javnom prostoru, ne iščitava ono šta smo se rekli, nego ko smo i šta smo. U tom prostoru, sve se na kraju svede na pitanje: 'Čiji si ti mali'?“, dodala je ona.

“Dobar dan, Nela ovdje mogu li dobiti Almu?”

Publiku u Mediacentru činili su uglavnom mladi ljudi, oni koji su rasli zajedno sa internetom i novim medijima. Diskusija je bila duža od uvodnih izlaganja. Pomenućemo komentar i pitanje mlade glumice Nele Đenisijević: „Prvo, ja mislim da te nekako roditelji nauče, još i prije nego što pođeš u osnovnu školu, kad nazoveš nekoga na telefon, da kažeš, 'dobar dan, Nela ovdje, mogu li dobiti Almu?' Nije pristojno reći 'halo, ja sam, jesi li ti?' Meni je to stvar osnovne kulture i odgoja, potpisati se, biti argumentovan i biti identifikovan. Bez toga, dobijamo gomile ljudi koji govore bez argumenata, svako može da govori svašta...

Možda samo 0,3 posto ljudi ima nešto pametno da kaže, ali veliki broj njih su polupismeni ljudi, koji pišu sa bezbroj gramatičkih grešaka, pišu 'htjeo', 'smjeo', a komentarišu stvari i događaje o kojima pojma nemaju. Kažete da je cyber slobodan prostor slobodnih umova, ali to je za mene šizofrenija, čista. Ljudi koji sade mrkve koje ne postoje, ili plijeve bašte koje ne postoje, grade selo usred svoje dnevne sobe... Ja stvarno mislim da je to šizofreno“, završila je svoj komentar Nela Đenisijević.

„Nekome je njegov identitet opterećenje i želi da se igra s njim. Želi da u tom virtuelnom svijetu bude neko drugi. Zašto ne? Zašto se ne igrati identitetima? To je nekada osnažujuće, i daje osjećaj nesputanosti. To omogućava umrežavanje i marginalizovanim grupama čiji se glas onda jasno čuje u javnom prostoru“, odgovorila je mladoj glumici, Ivana Dračo.

Autorka: Ljiljana Pirolić, Sarajevo

Odg. urednik: Svetozar Savić