1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Pregovori EU i Turske unaprijed osudjeni na neuspjeh

Baha Güngor29. septembar 2005

Ministri vanjskih poslova EU nisu postigli sporazum o početku pregovora sa Turskom o ulasku te države u uniju. Novi sastanak ministara zakazan je za nedjelju, samo dan uoči planiranog početka početka pregovora. Sve je zapelo na zahtjevu Austrije da se prije otvaranja pregovora kao njihov mogući ishod uzme u obzir i sklapanje sporazuma, ne o članstvu Turske u EU, nego o ostvarivanju specijalnih veza sa vladom u Ankari. Time su pregovori unaprijed osudjeni na propast, smatra u svom komentaru Baha Güngor, šef redakcije Radija DW na turskom jeziku.

https://p.dw.com/p/AV28
Već tokom diskusije u Evropskom parlamentu, koji je o ulasku Turske u EU raspravljao u srijedu, dalo se naslutiti da bi ovo moglo biti pitanje oko kojeg će u uniji teško postići konsenzus.
Već tokom diskusije u Evropskom parlamentu, koji je o ulasku Turske u EU raspravljao u srijedu, dalo se naslutiti da bi ovo moglo biti pitanje oko kojeg će u uniji teško postići konsenzus.Foto: AP

Čak ukoliko pregovori sa Turskom i počnu kao što je planirano, u ponedjeljak 3. oktobra, teško je povjerovati da će Turska ikada postati članica EU. Onaj ko u to vjeruje, ili je potpuno naivan, ili pogrešno procjenjuje političke prilike u Turskoj.

Turska se nalazi u vitalno značajnom regionu, te bi stoga njeno vezivanje za Evropu morao da bude strateški interes. Sve govori u prilog tome da bi ova zemlja morala da bude uključena u evropske integrativne procese i da se obaveže da će prihvatiti evropske vrijednosti i vizije. Umjesto toga djelovanje brojnih država članica EU prožeto je uskonacionalnim i kratkoročnim interesima. Zbog toga što je, naprimjer, stanovništvo Njemačke, Francuske i Austrije protiv ulaska Turske u EU, i sadašnje, ali i buduće vlade tih zemalja, preuzimaju vodeću poziciju u frontu onih koji podržavaju takav stav. Te vlade ne koriste priliku da svoje gradjane ubijede u korist koja bi nastala kada bi Turska, za deceniju ili dvije, postala članica unije.

Ukoliko pregovori i počnu kao što je planirano, za neke članice unije je manje važno pitanje da li će se oni uspješno privesti kraju, od pitanja kada se ti pregovori mogu proglasiti neuspjelim. Razlog za neuspjeh pregovora ne mora da bude to što Turska neće ispuniti sve zahtjeve EU. Za sve probleme bi se sigurno mogla pronaći kompromisna rješenja.

Medjutim, EU čini veliku grešku kada Tursku, prije nego pregovori i počnu, konfrontira sa maksimalističkim zahtjevima kao što su priznavanje Kipra ili priznanje genocida nad Armencima. Na taj način unaprijed proigrava sve svoje adute i zaoštrava frontove u državi koja bi se na prevladavanje tih problema mogla i morala navesti tokom samih dugogodišnjih pregovora.

U Turskoj je euforija oko članstva u EU stvar prošlosti. Nacionalisti su u usponu i nije tajna da bi oni mogli doživjeti preporod na narednim izborima. Kod gradjana Turske se stvara utisak da su uzaludne bile sve mukotrpne reforme i napori da se ojačaju demokratske snage kako bi se stekla perspektiva kandidata za prijem. Gradjani sve više zauzmaju poziciju da napredak koji se postiže nije ni bitan, jer EU ionako nikada neće prihvatiti da jedna islamska država postane članica te organizacije.

Šteta da EU propušta ovakvu priliku da se dokaže kao «global player», igrač na svjetskom nivou, i kao zajednica koja teži dijalogu kultura i religija. Šteta za sve silne reforme koje su u Turskoj sprovedene kako bi se dosegao nivo demokratske države sa evropskim pečatom. Kada pregovori počnu svi učesnici će unaprijed biti toliko izmrcvareni da će im nedostajati daha u toj na utrci na duge staze - ukoliko se na kraju ipak ne desi neko čudo.