Pregovori o Kosovu-posljednje poglavlje raspada Jugoslavije

Pregovori o decentralizaciji Kosova su samo uvod u kasnije rješenje statusa za cijeli region. Povjerenik UN-a Martti Ahtisaari postavio je sebi cilj da do kraja godine pronadje rješenje. Ipak su pozicije kosovskih parlamentaraca, koji traže državnu nezavisnost nespojive sa pozicijom vlade u Beogradu, koja Kosovo vidi samo kao dio Srbije. Ministar vanjskih poslova Vuk Draskovic je kategoričan:

« Mi ostajemo pri formuli: više autonomije, manje nezavisnosti. To znači dvije stvari: prvo zaštita srpske manjine na Kosovu i Metohiji i crkava i manastira prema evropskim standardima, a kao drugo zadržavanje sadašnje srpske granice sa Albanijom i Makedonijom».

Da li Drašković može ostvariti svoj cilj, ostaje upitno. Po pitanju prava naroda stanje u regionu je ambivalentno. Kosovo je za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo autonomni region Srbije, ali je imalo i poseban ustavno-pravni status unutar cijele države. Kosovo je imalo iste institucije kao i šest federalnih republika Jugoslavije: vlastiti parlament, vlastitu vladu pravosudje i prije svega potpunu zastupljenost u centralnim institucijama države.

Srbijanski predsjednik Slobodan Milosevic je 1989. godine protivno Ustavu, ukinuo autonomiju Kosova, uspostavio policijski režim, čime je započeo raspad Jugoslavije.

Proglašenje nezavisnosti Slovenije i Hrvatske uslijedili su pod direktnim pritiskom Miloševićevog nasilnog postupka na Kosovu. Potom je uslijedilo proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine i Mekedonije.

Parlament Kosova je nakon ukidanja autonomije prešao u ilegalu, proglasio republiku u jugoslavenskom državnom savezu, a kasnije referendumom proglasio nezavisnost.

Do 1997. na Kosovu su paralelno postojale srpska centralna vlada i ilegalna država predvodjena Ibrahimom Rugovom, koji se nadao da će nenesilnim otporom doći do nezavisnosti. Ali, Rugova nije mogao spriječiti ekskalaciju nasilja. Njegova je strategija propala 1998. izbijanjem otvorenog sukoba izmedju OVK( Oslobodilačke vojske Kosova) i srpskih trupa. Nakon iskustva ratova u BiH i Hrvatskoj, NATO se 1999. odlučuje na vojnu intervenciju i nakon tromjesečnog bombardovanja se potpisuje sporazum u Rambuje-u, a potom šalju mirovne trupe u region.

Medjuanrodna zejdnica je teško nacionalno pitanje utvrdila rezolucijom UN-a 1244 , po kojoj je Kosovo dio Jugoslavije. Rezolucija zasnovana na Sporazumu iz Rambuje-a ne poziva se na Srbiju. Medjunarodna Kontakt-grupa je 31. januara ove godine na jednoj sjednici utvrdila da Jugoslavija više ne postoji.

Fatmir Sejdiu, nasljednik Ibrahima Rugove na mjestu predsjednika Kosova, smatra da će medjunarodna zajednica udovoljiti želji kosovskih parlamentaraca:

« Pozdravljam angažman svih članova Vijeća sigurnosti koji smatraju da je nezavisnost Kosova realna opcija, koja izražava i želju naroda Kosova».

Uz to, državnoj zajednici Srbija i Crna Gora prijeti raspad. Naime, 25. februara će crnogorski parlament na vanrednoj sjednici odlučiti o referendumu o nezavisnosti, koji bi se održao 14. maja, na dan izbora. Ukoliko bi došlo do odvajanja Crne Gore i Srbije, ne bi uopšte moglo očekivati od medjunarodne zajednice da Kosovo prisili na državni savez sa Srbijom. Rješenje statusa bi se moglo odlučiti protiv volje Beograda. Prije takve odluke Vijeće sigurnosti UN-a bi insistiralo na potpunom poštivanju manjinskih prava na Kosovu, posebno Srba, i njihovoj zastupljenosti u strukturama vlasti. Provodjenje u praksi i osiguranje tih prava mogli bi biti suština uslovne nezavisnosti pod medjunarodnom prismotrom.