Prekinuta "Družba"

Čuvena “družba“, prijateljstvo izmedju Minska i Moskve je očito prošlost. Bratske države Rusija i Bjelorusija su rastavili sporovi oko gasa, nafte, i carina na prevoz ovih energenata. Nećemo dozvoliti da nas zastraše i nećemo odustati od našeg suvereniteta, grmi iz Minska predsjednik Aleksandar Lukašenko.

"Sirovine ne smiju biti korištene kao sredstvo ucjene našeg naroda. Zbog toga ogorčeno branim narodne interese. Mi to činimo na civilizovan način i na pravnoj osnovi. Braniću ono što smo stekli koliko god to bude u mojoj mogućnosti. Moramo odlučno riješiti probleme koji stoje pred nama."

Pri tome je sve počelo tako lijepo: tokom devedesetih godina prošlog vijeka su se tadašnji ruski predsjednik Jeljcin i Lukašenko zakleli na vječito prijateljstvo. Bilo je govora o formiranju unije sa zajedničkim državnim strukturama i zajedničkom valutom, možda i zajedničkim ministarstvom vanjskih poslova i ministarstvom odbrane. Kod nekih zagovornika ove ideje se javljala i vizji uskrsnuća Sovjetskog Saveza.

U tome se nije daleko odmaklo. Otkako se u Kremlj uselio Vladimir Putin, postalo je jasno: Rusija traži vodeću ulogu u budućoj uniji. Predsjednik Bjelorusije je govorio o partnerskim odnosima i jednakim pravima, ali je pri tome mislio da liderska uloga pripadne samo njemu. Dogovor o uniji je tako ostalo prazno obećanje. Nakon toga je stvar sve više ličila na sukob Davida i Golijata.

Neravnoteža izmedju dviju država je očita. Rusija ima 143 miliona stanovnika, Bjelorusija samo deset. Rusija je i dalje najveća država na svijetu spram koje Bjelorusija izgleda kao patuljak. Ruska privreda nadmašuje mnogostruko onu u susjednoj državi. Bjelorusija je zavisna od uvoza ruske nafte i izvoza svojih proizvoda u tu zemlju. Prema studiji Svjetske banke prerada ruske nafte čini čak trećinu bjeloruske industrijske proizvodnje. Produkti naftne industrije čine najveći dio izvoza Bjelorusije u zapadnu Evropu. Jedno vrijeme je Lukašenkov model neosovjetske, autoritarne državne vlasti bio zanimljiv vladi u Moskvi, ali to više nije slučaj.

Zamjenik ruskog ministra privrede, Andrej Šaronov prijeti.

"Spremni smo na pregovore, ali tek kada Bjelorusija ukine nelegalno uvedeno povećanje cijena za tranzit ruske nafte. Ne smije se zaboraviti da je Rusija najveće tržište za bjeloruske porizvode. Mi imamo mogućnosti da uvedemo protivmjere."

U Bjelorusiji, koja sebe vidi kao jedinu istinsku slavensku naciju, koja njeguje tradiciju iz sovjetskih vremena, na Rusiju se gleda kao na gnijezdo kapitalističkog nemorala, prostitucije i raspada.

Dok se Rusija, uprkos svih kritika, može uzdati u podršku EU, Lukašenko ne može da računa s tim. Tim više se državni mediji upinju da umire stanovništvo parolama tipa: bjeloruska rublja ostaje stabilna, neće biti povećanja cijena i nema razloga za redove na benzinskim pumpama.

Uprkos spora, nekih sličnosti izmedju ove dvije države ipak ima. Naprimjer, kada se spomene pitanje ljudskih prava. U obje države je slobode medija ograničena, u obje države nema istinske opozicije, a nevladine organizacije se diskriminiraju i progone.