1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a
Kultura

Prilog istoriji arhipstekture

Nenad Veličković
21. maj 2017

Malezijski most na Miljacki podignut je skupa s tornjevima Bosmala, poslovno-stambenog kompleksa za bogatu elitu, koji su ovih dana na tzv. dobošu, jer nisu opravdali megalomanska očekivanja investitora.

https://p.dw.com/p/2dBhD
Bosnien-Herzegowina Bosmalbrücke in Sarajevo
Foto: DW/N. Velickovic

Ako je vjerovati Wikipediji, “radi se, zapravo, o dva mosta, jer je arhitekta želio postići dualitet vezan za dvije kule na objektu Bosmal City Center-a, tako da je jedan most veza za kulu A, a drugi za kulu B, odnosno most za lijevo i za desno. Most je dug 45, a širok 30 metara, pa je zato razdvojen. U središnjem dijelu smještena je konstrukcija na kojoj je obješena rasvjeta koja se iz svjetiljki smještenih na nižoj razini odbija od reflektirajućih ploha na vrhu stubova.” Wikipedija ništa ne kaže o ogradi mosta, koja je kombinacija pleksiglasa i drveta, a kao takva zaslužila bi i predavanje na temu “građevinski materijali u vremenu i prostoru”, na predmetu garažna mostogradnja.

Pisac ovih redova nije kompetentan za taj predmet, jer ne radi na arhitektonskom nego na filozofskom fakultetu, gdje predaje književnost, pa o mostovima i ogradama razmišlja kao čitalac Andrića. Naprimjer, priče Most na Žepi, gdje se pisac “vraćao iz planine i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od dnevne žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.”

Bosnien-Herzegowina Bosmalbrücke in Sarajevo
Foto: DW/N. Velickovic

Taj most na Žepi u međuvremenu je zbog gradnje brane na Drini premješten, da ne bi bio potopljen, nekoliko kilometara uzvodno uz Žepu, i sad stoji zarastao u zelenilo i napuknut, čekajući da ga država popravi ili da ga prvi jači zemljotres nakon pola milenija strovali u rijeku. A ovaj malezijski, na Miljacki, evo nakon dvanaest godina stoji širi od rijeke koju premošćava, strpljivo čekajući da se probije tunel ispod Mojmila pa da opravda svoje postojanje. Stoji kao izvidnica nekakve "pete transverzale" i prkosi svojom ogradom svemu osim vremenu. Ako bi se neki pisac (u pijanstvu) na nju i naslonio, ne bi mu pala na pamet misao da piše istoriju mosta, nego istoriju arhitektonskog hipsteraja, koji ne vodi računa o stvarnosti u kojoj stvara.

Na crtežu i ekranu sve lijepo i skladno, dekiku do genijalnosti, a u stvarnosti musavo, kuso, zamazano, izvitopereno, prokislo, uskislo, podbuhlo, hrđavo, napuklo, pokleklo, prljavo, čađavo…

Andrićev neimar umro je na putu kući ne naplativši tri četvrtine svoje zarade. “Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hleb i čorbu.”

Tako Andrić, o umjetnosti.

A kako bi profesor garažne mostogradnje o mostu sagrađenom od uštede na sirotinjskom hlebu i čorbi, na gradskoj transverzali do Bosmalovih garaža?

Tako što bi im utuvio u mozak za sva vremena da su veze važnije od talenta, da nije umjetnost graditi nego ugraditi se, da je bolje biti taldžija u birou nego arhitekta na birou, da se bolje crta pognute glave, da nije bitno koliko je ideja tanka sve dok je obraz debeo?

Drugim riječima, da su arhitekte danas pametnije od glupog Andrićevog neimara, da njih ne zanima svrha onoga što grade, ni ljepota onoga što iza sebe ostavljaju, ni opšta korist koju će od sagrađenog društvo imati. Pa da zato među 60 obaveznih na prvom ciklusu nema među predmetima etike. To se na sarajevski univerzitet od kuće donosi.

Bosnien-Herzegowina Bosmalbrücke in Sarajevo
Foto: DW/N. Velickovic

A Andrića bi im čitao na jeziku budućnosti:

Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od baumita i tondacha ukaza se video mapping most, vitak i beo, sveden na wienerberger. Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako čudesnu pechakuchu u rastrganu i pustu kontinuiranu enterijeru. Izgledalo je kao da su obe klabike izbacile jedna prema drugoj svaka po zapenjen grohe vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u pechakuchu i ostali tako za jedan trenutak, lebdeći nad kontinuiranom zvučnom instalacijom...

(Dugo nisu oči mogle da se priviknu na taj luk i vodu smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti.)