Primus šinter pares

...neka se okrene oko sebe, pa će vidjeti da živi u zemlji u kojoj su i mnogo gluplje stvari moguće. Naprimjer, da se vjerske zajednice pomažu iz gradskog budžeta Sarajeva.

Ako neko pomisli da to nije glupo nego da je normalno, jer su vjerske zajednice siromašne, onda mora da je tim zajednicama neko podmetnuo njihove kaćiperne poglavare slabe na pozlaćenu odjeću i nabrijane limuzine. Oni sigurno i ne znaju da su od bogatog Sarajeva dobili milodar.

Čovjek, Sarajlija, mora se osjećati blaženo zbog toga. Lakše će podnijeti to što mu se komadi fasade s nebodera ruše na glavu ako zna da su hramovi okrečeni i obojeni. I rošavim pločnicima nad kojima krši gležnjeve lakše će gaziti znajući da su mu novi ćilimi do raja prostrti. I smog će lakše udisati bude li u nebo kroz vitražno staklo gledao.

I neće se pitati šta su u svom zahtjevu za pomoć te VZ navele, za šta im je zatrebalo ili zafalilo, kako su svoju molbu obrazložile, kako finansijsku konstrukciju sklopile.

"Molimo vas da za potrebe..." Čega? Vjerskog rada? Vjerske službe? Vjerskih aktivnosti? Kojim jezikom i kojim frazama vjera komunicira sa gradskim budžetom? U ime boga i u naše lično ime obraćamo vam se sa zahtjevom da finansijski pomognete rad naše dobrotvorno-karitasne merhametli narodne kuhinje... Zaista, zaista nam vele: zašto bi gladne građane hranio grad, kad može crkva? Koja bi druga javna kuhinja nahranila 5.000 ljudi s jednom štrucom kruha?

Čovjek, Sarajlija, može se, naravno, pitati da li bi budžet isto tako bio izdašan i prema zajednici filatelista. Ili prema queer-zajednici. Da li je ovo grad u kojem je zdravo dijeliti populaciju na vjernike i nevjernike, a bolesno na gey i streight, ili bi gradski vijećnici pomogli gey-paradu u Sarajevu, kao što su pomogli i vjerske zajednice i kao što, pod stavkom kultura, pomažu imbecilni doček Nove godine? Ili šansu za preživljavanje ovdje ima samo onaj ko shvati da je crkva odvojena od države kao špek od slanine? Da je ovdje normalno i bogougdno odvojiti 700.000 kafileriji, a ni marke društvu za zaštitu životinja. Pa psima ne ostaje ništa nego da sanjaju...

Sanja tako psić da je krenuo u kučeću školu. Glavni predmet zove se tjeronauka. U vezi je s tjeranjem. Na tjeronauci psići uče da se svi psi dijele na dugodlake, kratkodlake i frčkodlake, i da gazda-ljudima nije lijepo ako ti mama i tata imaju različita krzna. Gazda-ljudi ni ljude ne vole kad su mješanci, a kamoli da će voljeti psa s kozijom bradom i svinjećim repom.

Ukratko, ko ne pazi na čistoću u ovom životu, biće sapun u narednom.

Kučenicima je ova lekcija najteža, jer njuh im je milion puta bolji od vida, ali metodom nagrade i ćuške prije ili kasnije nauče da treba vjerovati očima a ne mirisu, jer oka su dva, a nos je jedan.

Tjeroučiteljima je jako važno da ispravnim učenjem stanu u kraj psećem promiskuitetu. Ako je bog stvorio prvo psa pa onda kuju, nikako ne priliči da za jednom kujom klipše čopor mužjaka. Zato kučenici i kučenice uče da je podrepno njuškanje zlo i naopako, jer da pas koji liže ne ujeda, a kakav je onda to pas čuvar.

I u vezi s položajima tjeronauka ima jasne stavove. Takozvani pseći protivprirodan je i bludan. Kučenici na tjeronauci uče da je jedini prirodan položaj misionarski, tj. kuja na leđima a mužjak odozgo, hrtovima na žalost, a jazavčarima na veselje. Kičma se krivi dok je mlada.

Ima i drugih predmeta u kučećoj školi: uče kučenici i da kad piške dižu lijevu nogu, a kad daju šapu da pružaju desnu, kad limuzine prolaze da ne laju za njima nego da mašu repom umjesto zastavicama, da ne grizu ni ruku koja ih hrani ni šaku koja ih dresira... Ali tjeronauka je predmet najvažniji.

Primus šinter pares

Nema kulture bez dresure.

Cilj obrazovanja je da poslušnost postane navika.

Ko se boga boji, proračun ga goji.

Ko o bogu dvoji, taj pare ne broji.

Ko se bogom poji, kraj sa krajem spoji.

Ko po strani stoji, budžet mu se štroji.

Sonetopir

Sumnje je sve manje.

Duh se vjere širi.

Gasne svjetlo danje.

Poju netopiri.

Svanula im noć.

(U njoj oni bujaju.)

Opila ih moć

Pa se alelujaju.

Ko sa neba ledendah

Aveti i sjene

Raspirio da je.

I širi se strah...

Tek troglavo štene

Razdragano laje...

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Azer Slanjankić