Prinudni rad u Istočnoj Njemačkoj

Od 1949. do 1989. u Njemačkoj demokratskoj republici (DDR) je zbog svog političkog stava u zatvoru završilo između 250.000 i 300.000 građana. Posebno mnogo ih je uhapšeno u prvoj deceniji DDR-a. No, i na samom kraju, 80-ih godina, još uvijek je bilo između 3.000 i 4.000 onih koji su završavali u zatvorima Istočne Njemačke. Mnogi od njih su u zatvoru sjedili zbog sumnje da žele da pobjegnu iz DDR-a. Oko hiljadu njih godišnje bivalo je otkupljeno od strane Zapadne Njemačke i tako su umakli zatvoru i teroru državne bezbjednosti, odnosno tajne službe DDR-a poznatije kao Štazi.

Politički zatvorenici su jednako kao i kriminalci slani na prinudni rad, naprimjer u tekstilne fabrike ili hemijsku industriju kako bi popunili rupe u državnoj privredi. A zbog toga što su nepravedno zatočeni, njihov rad se karakteriše kao prinudni rad. Opunomoćenica savezne vlade, Iris Glajke predstavila je ove nedjelje u Berlinu studiju koja bi trebalo da razjasni sistem prinudnog rada za političke zatvorenike u DDR-u.

U studiji stoji da političkih zatvorenika zvanično nije bilo u DDR-u. U prvim godinama te zemlje politički zatvorenici su sjedili zajedno s kriminalcima. Kasnije su podijeljeni na više različitih mjesta. Tako su napravljeni i specijalizovani zatvori za deportaciju zatvorenika na zapad. No, naravno to nije smjelo da se iznese u javnost.

Prinudni rad kao planska privreda

Najkasnije s početkom ere Eriha Honekera 1971. je rad zatvorenika, uključujući i političke, dobio centralno mjesto u privrednom planiranju zemlje, kazao je autor studije Jan Filip Velbern iz Centra za istraživanje savremene istorije u Potsdamu. Godišnje je bilo između 15.000 i 30.000 zatvorenika na prinudnom radu. Velbernovi nalazi zasnovani su na dokumentima Štazija, podacima centralne baze podataka o zatvorenicima i ličnim svjedočenjima zatvorenika. Prije svega zatvorenici bi morali da zarade tzv. devize, objašnjava autor studije. Tako su zatvorenici morali da proizvode ženske čarape, koje su potom prodavane na zapadu i plaćane njemačkom markom. Tako su dolazile DDR-u devize, koje bi se potom koristile za kupovinu robe široke potrošnje koja je nedostajala Istočnoj Njemačkoj.

Studija pokazuje i nepravdu u DDR-u i to ne samo u aparatu državne bezbjednosti, već u kompletnom državnom sistemu, kaže šef Centra za istraživanje dokumenata Štaziija, Roland Jan. Kada je riječ o temi prinudni rad, studija je potvrdila da je rukovodstvo Štazija igralo značajnu ulogu i to kao centralna institucija za planiranje.

Zatvorenici za prljave poslove

Istraživanje, subjektivno gledano, zaključuje da mnogi zatvorenici na rad nisu gledali negativno, jer su u odnosnu na izolaciju i nerad, radom ubijali dosadu. No, politički zatvorenici su nerijetko radili u mnogo težim uslovima nego drugi zatvorenici: imali su veće norme, mnogi su morali da rade u noćnim smjenama ili posebno opasne i teške poslove. A ni zaštita na radu, ni medicinska zaštita nisu bile adekvatne.

To je potvrdio Kristijan Zakse, iz Unije žrtava tiranije. On zastupa stotine žrtava prinudnog reda. Nekada je to bilo i skupljanje visoko toksične žive i to samo metlom i lopaticom, kaže Zakse. Drugi su pak udisali teške metale, koji su im kasnije najvjerovatnije izazvali oboljenja raka.

Mnoga pitanja ostaju

Roland Jan zahtijeva da se posljedice zatvora naučno moraju bolje istražiti. Jer, postoji vrlo malo studija o svemu tome, a široj javnosti je sve to postalo poznato tek 2012. Tada je IKEA priznala da je znala da su u njenoj proizvodnji namještaja učestvovali i politički zatvorenici.

Jan kaže da upravo uloga kompanija mora da se bolje istraži. No, nedostaje volje za tim da se stvari razjasne. 6.000 njih je bilo uključeno u trgovini između dvije Njemačke. Procjenjuje se da je moguće da su prinudni radnici proizvodili robu za 100 zapadnih kompanija. Ali, samo nekolicina njih je zahtijevala uvid u akte Štazija, kritikuje Jan.

Štaviše, Jan je pozvao ove firme da finansijski podrže udruženja žrtava diktature Istočne Njemačke. Glajke, opunomoćenica savezne vlade za istok je "veoma oprezna" kada je riječ o daljim odštetama žrtava i plaüi se da se ne bude "neispunjive nade". A žrtve dikature DDR-a već sada imaju pravo na obeštećenje u vidu penzija. Glajke, umjesto toga, predlaže da se radi na sjećanju i to da se nekadašnji zatvor u Naumburgu preuredi u spomen obilježje.