Privredni magazin

Jeftinije bankovne usluge u Evropi

Plaćanje računa u Evropi u budućnosti će biti jeftino i jednostavno kao i u domovini. To su prošle sedmice odlučili ministri finansija Evropske Unije u Briselu. Njemački gradjani će od sada lako obavljati kupovinu izvan granica zemlje: u budućnosti će potrošači prvi put u inostranstvu moći da opunomoće druga lica i institucije da podižu novac sa njihovog žiro računa.

Plaćanje u državama članicama Evropske Unije je već posljednjih godina postalo znatno jeftinije i jednostavnije. Ipak postoji još puno prepreka koje treba prevazići, i na tome će se opsežno raditi narednih godina. Prije svega u oblasti bankovnog poslovanja na transnacionalnom nivou. Ali treba reći da mnoge stvari, od kojih upravo potrošači imaju koristi, već funkcionišu.

Plaćanje ili podizanje gotovine sa bankomata u drugim državama Evropske Unije je već postalo jeftinije. Ko podigne novac u nekoj zemlji Evropske Unije, neće platiti veću taksu, nego kada podiže novac u svojoj zemlji sa automata banke kojoj ne pripada. Tako na primer jedan mušterija Cashgroup, koji podiže novac na automatu banke Šparkase, plaća istu visinu taksi kao i u bilo kojoj drugoj zemlji Evropske Unije. Isto važi i za transfer novca u druge evropske zemlje. I tu se ne plaća više nego što to mora kada se prebacuje novac u zemlji.

Ipak treba imati na umu da ovaj transfer novca djelimično dugo traje, i do jedne nedjelje. Ali zahvaljujući novim odredbama to će se promijeniti na bolje. Ako prebacujete novac u inostranstvo, novac bi trebalo da legne na račun već sljedećeg dana. Generalno, riječ je o tome da se bankovna poslovanja unutar Evropske unije odvijaju prema istim pravilima igre. A to znači da banke treba da usaglase svoje sisteme. To je od značaja prije svega za kompanije , koje imaje predstavništva u drugim državama Evropske Unije ili pak za potrošače sa normalnim budžetom, koji žive ili imaju vikendicu u inostranstvu.

„Standardizacija pravila bi mogla da doprinese uštedi unutar Evropske Unije, od 50 do 100 milijardi eura godišnje, od čega bi korist imali preduzeća i potrošači“, kaže njemački ministar finansija Per Štajnbruk.

”To je suma koja nam prvo upada u oči. Veoma me raduje što smo postigli dogovor.”

Uplata preko žiro računa bi trebalo da bude omogućena na transnacionalnom nivou. Do sada to nije uopšte funkcionisalo, a posebno je važno za građane Evrospke unije u pograničnim predjelima. Nijemci, koji koji žive u Francuskoj, do sada nisu imali mogućnost da im se skinu sa njemačkog računa troškovi telefona i struje u Francuskoj. U budućnosti će se to promijeniti. Za preduzeća to konkretno znači da neće morati da otvore račun u svakoj državi u kojoj imaju predstavništvo. Dovoljan će biti samo račun u domovini.

Na taj način će se uštediti novac i pojednostaviti platežni sistem.

A ono što je u mnogim država, san budućnosti, u Evropi bi moglo da postane stvarnost: riječ je o plaćanju putem sms-a u ugostiteljskim objektima ili kod stomatologa, kao što će biti uvedeno u Belgiji od maja mjeseca.

Ko ne prebacuje novac u inostranstvo, po pravilu, neće ni profitirati. Jer još uvijek transfer novca u inostranstvo predstavlja samo 10 odsto od ukupnog bankovnog transfera. Ali tendencija je u porastu. A za one kojih se to tiče, postojaće velika poboljšanja, nažalost tek od 2009, što je i vrijeme potrebno da banke međusobno usaglase svoje sisteme.

Zašto je skupo patentiranje proizvoda u EU ?

Ukoliko želiti patentirati svoj izum, potrebno vam je mnogo novca, otpilike oko 20.000 eura.Trenutno ne postoji evropska patentna zajednica ili udruženje zbog čega svakodnevno dolazi do problema. Evropski komesar zadužen za ova pitanja je jučer započeo sa novim pokušajem promjena na tom polju.

Jurgen Thuman nije smao predsjednik udruženja njemačke industrije, on je i poduzetnik. U sklopu njegovog koncerna posluje i firma «Westfalia», koja je nedavno otkrila fleksibilni metalni kabal koji se koristi kod ispušnih uređaja u kamionima. Pomenuti kabal je firma patentirala i prema Thumanovim riječima, bila je to veoma velika investicija:

«Mogu vam reći da ukoliko želite patentirati proizvod u preko 50 zemalja, to će vas koštati nekoliko stotina hiljada eura. Govorim o zaista mnogo novca».

Prijavljivanje patenta u Evropi košta i do jedanaest puta više nego u SAD ili trideset puta više nego u Japanu. Razlog ovako velikog izdavanja je birokratske prirode. U Minhenu postoji evropski ured za patente, ali ne radi se o evropskim vlastima, a također ne postoji evropska patentska zajednica. Tako se svake godine oko 200.000 podnosilaca zahtjeva za patentiranje određenog proizvoda mora pojedinačno obrađivati i odlučivati u kojim zemljama patent treba biti zaštićen. Za svaku zemlju pored prevodica mora biti i plaćen tzv «patentski advokat». Osnovni i obavezni jezici su njemački, engleski i fracuski, a tu još dolaze i jezici zemalja na koje će se patent odnositi.

Prema Londonskom protokolu o jezicima kojeg je potpisalo deset evropskih država, potrebno je prevesti samo zahtjev za patentiranje proizvoda bez dodatnih opisa i objašnjenja. Na ovaj način se troškovi prevođenja smanjuju i do dvije trećine.

Od formiranja evrospkog ureda za petente je sporno pitanje pred kojim sudovima će se voditi procesi oko prava na patent kao i pitanje jezika. U okviru EU se godišnje vodi oko 1.300 sporova, od toga se dvije trećine vode pred sudovima u Njemačkoj. Formiranjem evropskog suda za petente, bila bi formirana druga pravna instanca, smatra evropski komesar za unutrašnje tržište Charlie McCreevy.

«Do sada je bilo ovako: ukoliko se u našim razgovorima približimo pronalasku riješenja, na drugom mjestu se pojavi novi problem. Mislim ako se sada kaže šta trebamo raditi, koncentrisaćemo se samo na jednu tačku i dalje debate nisu potrebne. Stoga smatram da bi svi trebali sjediti za istim stolom».

Svi su također mišljenja da Evropa treba jedinstveno patentno pravo kako bi mogla opstati na svjetskom tržištu. Međutim sve i ne ide tako jednostavno. Samo iz nekoliko evrpskih industrijskih zemalja dolazi više od 2.500 slučajeva oko kojih se vode diskusije. Prema njihovim zahtjevima, evropsko patentno pravopravo treba biti jedinstveno, pravno sigurno i ostvariv

Saobraćajni haos u Kini

U Kini svake godine u saobraćanim nesrećama pogine preko 100.000 ljudi. Prema statističkim podacima 7,5 % od ukupnog broja poginulih u saobraćaknim nesrećama u svijetu, otpada na Kinu. Pri tome se sam,o tri procenta od ukupnog broja automobila, vozi u Kini.Već dvije godine istraživački centar VW i Šangajski Tongji Univerzitet istražuju uzroke nsreće.

Kina u posljednjih negoliko godina preživljava autobum. U Pekingu se dnevno registruje oko 1.000 automobila. Axel Tenzer, iz Folksvagenovog istraživačkog centra za istraživanje automobilsdkih nesreća kaže:

«Kina ima problem što je njeno stanovništvo u posljednjih petnaest godina iz tako reći «biciklo» nacije prerasla u «motorizovanu» naciju. Ako sada pogledate na gradove kao što su Šangaj ili Beijing, vidjećete da je saobraćaj veoma gust. Probleme sa gustoćom saobraćaja, koje smo u Njemačkoj imali prije 30 ili 50 godina, sada imaju Kinezi».

Njemačka je prije bilježila visoke brojeve saobraćanih udesa. Sredinom 70-tih godina, naučnici su počeli istraživati uzroke nesreća. Rezultat je pokazao da za udese nisu bili odgovorni samo tehničko stanje vozila i vozač nego i zakon i infratsruktura. Ono što je u Njemačkoj razlog za nesreće, nemože se u cijelosti prenijeti i na Kinu.

Preme riječima Axela Tenzera, razlozi za saobraćajne nesreće u Kini su razlika u mentalitetu, nejednaka infarstruktura ulica i drugačiji odnos broja učesnika u saobraćaju. Broj teretnih vozila koja učestvuju u saobraćaju, u Kini je skoro četiri puta veći nego u Njemačkoj. Tome treba dodati i veliki broj biciklista i pješaka na kineskim ulicama koji se veoma često žrtve udesa. I u Kini i u Njemačkoj većinu udesa prouzrokuju greške vozača. Prema navodima saveznog ureda za statistiku, u Njemačkoj su vozači koji vole brzu vožnju najčešći uzročnici nesreća. Kina međutim, ima sasvim drugi fenomen. Axel Tenzer:

«Glavni uzrok nesreća u Kini je taj što kineski učesnici u saobraćaju imaju veoma malo saobraćajne kulture i spremi su na rizik. Ostalo se jednostavno ne može objasniti, kao recimo prolazak kroz crveno na semaforu. Navešću samo jedna primjer- Elektrokoturaljke. Ljudima jednostavno nije jasno da u noći nisu uočljivi ukoliko voze bez svjetla. Često se vozi bez kacige».

Na sreću, mnogi udesi se završavaju samo na materijalnoj šteti. Manje od polovine vozača, prema studiji VW-a, se pridržava pravila vezanja sigurnosnim pojasom. Saobraćana pravila se ne poštuju, crveno na semaforu se ne primjećuje.

Kako bi stanovništvo što bolje upoznao sa saobraćajnim pravilima i kulturi, VW je započeo medijsku kampanju. Izdavačka kuća iz Njemačke «Degener» se angažovala na izdavanju školskog materijala za kineske autoškole. Pežo i Citroen će se založiti za veću upotrebu specijalnih sjedišta za djecu što je u kineskim automobilima prava rijetkost. Za tehnička riješenja će se pobrinuti njemački Boš.