Problem stranaca u zemlji iseljenika - Irska traži koncept integracione politike

U vrijeme privrednog rasta Irsku su zvali "Keltski tigar". Prije svega u glavnom gradu Dublinu napredak je bio vidljiv iz dana u dan. Ta su vremena, međutim, prošla: tek što je gospodarski rast u Irskoj malo usporen, već su se pokazali neki problemi u sustavu. Još, istina, nema geta za strance, ali u predgrađima Dublina već postoje škole u koje idu gotovo isključivo djeca doseljenika.

U privatnoj školi u dublinskom predgrađu Balbrigganu djeca su ovih dana učila svoju prvu božićnu pjesmu na engleskom. Iako su gotovo sva rođena u Irskoj, izgovor im pada teško. Njihovi roditelji dolaze iz Poljske, Afganistana, Eritreje. Jedni su u Irsku došli zbog posla, drugi su tamo dobili azil. Od septembra u novoj osnovnoj školi u Balbrigganu nastavu pohađa 85 doseljeničke djece. Nigdje drugdje nisu mogli naći mjesto. 90 posto ih ima tamniju boju kože.

Napredak je bio prebrz

Djeca većinom nisu katolici, kao većina Iraca. Je li to diskriminacija, rasizam, pitali su se očajni roditelji i zahtijevali posebnu, samostalnu školu. Gerry McCavis koji svoje slobodno vrijeme koristi za socijalni rad u tomu im je pomogao. On upozorava da to nema veze s rasizmom, nego da je privredni rast doveo infrastrukturu do njezinih granica, ponajviše upravo u četvrtima u kojima žive većinom strani doseljenici:

"Ovdje je samo tri-četiri kilometra do autoputa, do aerodroma i stambenih naselja. Ona su izgrađena kao jeftin stambeni prostor za doseljenike. Ali, nitko nije mislio na liječnike ili škole."

Vlada je propustila proširenje socijalne mreže pri čemu je trebala uključiti različite kulture doseljenika. U Irskoj i dalje sve osnovne škole vodi katolička crkva. Muslimani ili ateisti se moraju prilagoditi ili ih uopće primaju u školu. U obrazloženju se jednostavno kaže da su razredi popunjeni. McCavis želi malo po malo stvoriti protutežu katoličkoj crkvi osnivanjem nezavisnih škola. Tri takve škole već postoje. Ali, suradnja s ministarstvom obrazovanja u Dublinu je izuzetno teška:

Potrebna dugoročna perspektiva

"Ne smijemo se pretvoriti u geto. Nego moramo što prije dovesti do toga da i irske obitelji ovamo šalju svoju djecu. Inače integracija neće funkcionirti. Vlada planira iduće godine otvoriti još 24 takve škole. Ali, ne znamo gdje će one nastati, koje zgrade za njih dolaze u obzir i kako dugo će postojati. Privremeno ili dugoročno?"

Problem je što djeca kod kuće ne govore engleski. Broj doseljenika u Balbrigganu u posljednjih deset godina se utrostručio. Afričke, poljske ili azijske zajednice stalno rastu, imaju vlastite novine, radio-stanice, trgovine hrane. Kritičari upozoravaju da je to put prema getu. Već sad su stranci 14 posto irskoga stanovništva. Socijalni radnik McCavin zato zahtijeva aktivnu integracijsku politiku. Dublin, istina, ima minsitra za integraciju, ali on se dosad nije istakao konceptima integracije.

"Moramo učiti od drugih područja masovnog doseljavanja. U Dublinu ne smiju postojati geta kao u Londonu ili kao neke četvrti u Berlinu s velikim brojem Turaka. Irska ne mora ponavljati takve pogreške. Doseljenička djeca trebaju prije svega dobrodošlicu i jednakost šansi."

Privreda u Irskoj još uvijek raste, iako ne tako jako kao proteklih godina. Ali, ako ona izgubi zamah u irskom društvu bi se mogli pojačati socijalni konflikti.