Proces sticanja drzavljanstva u evropskim zemljama

U Njemackoj se trenutno vode rasprave oko testa za sticanje drzavljanstva. Prilikom ove diskusije bilo bi od pomoci baciti pogled na susjedne zemlje poput Holandije, Francuske i Velike Britanije, koje u svojoj praksi imaju slican sistem. Ines Michalowski se na univerzitetu Osnabrück bavi ovom temom:

«Velika Britanija sprovodi od novembra 2005, po mom misljenu, djelimicno slican test onom, o cijem sprovodenju se trenutno govori u Hessenu. Test se sastoji od 24 pitanja sa kojima se pokusava ispitati znanje o drzavnim institucijama i Velike Britanije opcenito. U Holandiji postoji od aprila 2003. godine test, u kojem se postavljaju odredena pitanja. No, ta pitanja se vise ticu svakodnevnog zivota u Holandiji.»

Poznavanje jezika je preduslov za polaganje testova i moze se, po potrebi uciti na kursevima. U Svedskoj su uslovi drugaciji. Vec od 1976. godine poznavanje jezika nije obaveza, kao sto to nije ni u Italiji, dok u Francuskoj testiraju poznavanje jezika prilikom razgovora sa kandidatom. Ovjde se takoder radi o testiranju licnog stava prema zapadnoj kulturi, kaze Ines Michalowski:

«U tom slucaju bi sluzbenik po pravilu kuce iz 2000. godine, morao postaviti to pitanje, na primjer, i zeni sa maramom, hidjabom ili cadorom. Morao bi je i pitati iz kojih razloga ona nosi maramu i da li ona to cini iz ubjedjenja i da li iza toga stoje vjerski razlozi. Odgovori na takva pitanja bi mogli dovesti do odbijanja prava na drzavljanstvo.»

Neuspjesno polaganje testa ne znaci ujedno da je kandidat prokockao sve sanse za sticanje drzavljanstva. U sve tri zemlje se test moze ponoviti. U Engleskoj je polaganje testa povezano i sa troskovima. On kosta 34 funte, to je okruglo 50 eura, dok u Holandiji test sa novim pitanjima kosta 350 eura. U obje zemlje postoji knjiga za pripreme, a ona je u Velikoj Britaniji vec sada bestseller.

Jos skuplje ce proci osoba koja zeli da postane drzavljanin Grcke. Ko je najmanje deset godina zivio u Grckoj, mora platiti 1300 eura za test, a zatim se nadati pozitivnom odgovoru. Grcke ustanove nemaju odredeni rok za objavljivanje rezultata, a ukoliko se ne polozi test, ne moraju navesti cak ni razlog. No, radilo se o testu ili ne, u Evropi ima zemalja u kojima skoro da uopste nema zainteresovanih kandidata za drzavljanstvo doticne zemlje. Iz tog razloga je Evropski Sud za ljudska prava vec nekoliko puta opomenuo te zemlje, kako bi povisile stopu drzavljanina. U slucaju Letonije su Rusi ti, koji ne zele letonsko drzavljanstvo. Iako vec godinama zive u Rusiji, imaju od 1995. godine pravo da ne prihvate letonsko drzavljanstvo. Dozvoljeno im je da ostanu Rusi, kako bi sacuvali svoj jezik i kulturu.

Ines Michalowski brine to, sto i njemacka drzava podrzava u biti visok postotak sticanja drzavljanstva. Ona, kao istrazivacica migracionih pitanja, vidi u ovom testu opasnost. Broj novih njemackih drzavljanina bi se mogao drasticno smanjiti, kao u Holandiji. Brojke novih drzavljanina Njemacke su pale na manje od jednu trecinu.

«S pravom se postavlja pitanje: Sta se u biti zeli postici? Njemacki zakon o primanju drzavljanstva iz 2000. godine je pokazao, da se primanje drzavljanstva smatra vaznim elementom u procesu migracije i da je to upravo cilj njemacke migracione politike. Ukoliko se sada postave mnogobrojne prepreke, mora se racunati sa tim, da se taj cilj nece ostvariti.»