Promjena mentaliteta je neophodna

Nije prošlo mnogo od kako je svijet slavio promjene na arapskim ulicama kao oslobađanje podčinjenih od njihovih diktatura. "Jasmin revolucija", "Arapsko proljeće", "Facebook revolucija" - ovakvi izrazi su zagospodarili naslovnicama zapadne štampe i činilo se da najavljuju "novi", demokratski i pluralistički Bliski istok, uključujući sjevernu Afriku. Slike civila, mladih Arapa, koji mirno demonstriraju su obišle svijet. Njihovo oružje bio je internet, blogovi i socijalne mreže poput Facebooka i Twittera. Ili scene, na kojima muslimani, koji demonstriraju u Kairu, mole na Trgu Tahrir i koje od napada policije štite demonstranti, kršćansko-koptske vjere: Ubjeđenje i oduševljenje sa kojima su se ti mladi ljudi borili za demokratiju, slobodu, ljudsko dostojanstvo i toleranciju, njihova euforija i njihova hrabrost da se pobune protiv represivnih režima - sve to je bilo stvarno i primjetno.

To da su brojni komentatori vidjeli ovdje dolazak "novog" Bliskog istoka, može se razumjeti - iako oni ni onda nisu bili u mogućnosti zaista preicizirati riječ "novi". Ipak tempo, kojim su moćni autokratski sistemi poput onih u Tunisu, Egiptu i Jemenu padali jedan za drugim, bio je iznimno snažan i činilo se da najavljuje epohalne promjene. Šta je od toga ostalo? Ne mnogo. Ili da ne kažemo da je u stvari potpuno suprotno. Bliski istok je doduše dobio "novo" lice. Ali to je ružno lice.

Tmurni izgledi za arapski svijet

Ne samo da se razočaranje vratilo. Već odavno je počela i represivna promjena koja se stalno pogoršava. Ovaj razvoj događaja je počeo već sa ratnim sukobima u Libiji čiji je tok mogao biti odlučen tek nakon napada NATO-a. I doživjeli su svoj vrhunac u Siriji, gdje se revolucija pretvorila u krvavi rat, koji je do danas koštao života veliki broj ljudi.

Tama i nesigurnost se spuštaju iznad arapskog svijeta. Mirni demonstranti "Arapskog proljeća" su gurnuti na margine ili se čak djelomice nalaze u zatvorima. Umjesto toga slikom dominiraju građanski ratovi, etnička čišćenja, propast i ruševine. I u brojnim zemljama regiona sada pravac određuju naoružani muškarci sa dugom bradom i perverznom voljom za ubijanjem. U Siriji i u Iraku boric tzv. "Islamske države" kontroliraju u međuvremenu područje veličine kao Jordan ili Liban. Oni tamo teroriziraju ljude, koji nisu spremni, podvrgnuti se njihovom tzv. "kalifatu", koji je u stvarnosti samo jedna pseudo-religizona kamuflirana vladavina straha i terora.

Posljedice ovakvog razvoja stanja su gorke. Bliski istok je nekad bio poznat kao čuveni mozaik različitih kultura, etničkih grupa, religioznih tradicija - danas je tu sve više linija koje razdvajaju, koje ljude dijele i dovode do toga da se nasilno bore. Slike kršćana, koji štite muslimane, ili obrnuto su u potpunosti nestale! Umjesto toga vidimo slike masovnih egzekucija, porušenih šiitskih svetišta i kršćana i jezida koji bivaju protjerani iz svojih tradicionalnih naselja u Iraku i Siriji. Hiljade ljudi napuštaju svoju domovinu i odlaze u pravcu Europe i Amerike. Ono što mi upravo ovdje doživljavamo je najmračnije i najtužnije poglavlje u novijoj istoriji Bliskog istoka, gdje su suniti, šiiti, kršćani, jezidi i brojne druge grupe unatoč brojnim ratovima, konfliktima, izbjegličkim i iseljeničkim talasima ipak najvećim dijelom mirno živjeli skupa.

Potresna bilansa jednog proljeća

To sve je doista potresna bilanca "Arapskog proljeća" - posebice jer i na drugim mjestima nije riješilo ključne probleme, koje su rasplamsale promjene. Primjerice Egipat: Egipatski narod je doduše možda zadovoljio svoju čežnju za jakim vođom. Ipak čini se da je general Abdel Fatah Al-Sisi do sada uspio ujediniti svoju zemlju ili uopće povesti je ka demokratskoj budućnosti podjednako malo kao i njegov prethodnik iz Muslimanske braće Mohamed Mursi, kojeg je on svrgnuo s vlasti.

A ostatak svijeta? Kod autoritarnih režima u Rusiji i Kini "Arapsko proljeće" ionako nije nikada naišlo na pretjerane simpatije. Iran je od početka imao selektivan pristup i do danas podržava samo one ustanike koji služe njegovoj ideologiji i njegovim interesima. A Zapad na Bliskom istoku u međuvremenu ponovo teži ka stabilnosti po svaku cijenu, umjesto da aktivno promiče demokratiju i pluralizam. Pri tome je Zapad još pritisnut prijetnjama u formi terorističkih grupa poput "Islamske države". Ipak ne treba previdjeti da unatoč svim simpatijama za "Arapsko proljeće" nikada nije bilo stvarne promjene u odnosima Zapada, a posebice SAD-a, prema Saudijskoj Arabiji iako tamo vlada jedan od najrepresivnijih režima u regionu.

Žaliti se zbog toga iz arapskog ugla gledano je doduše opravdano. Ali to neće pomoći izlasku iz sadašnje bijede. Sada su ponovo potrebni sami ljudi u arapskom svijetu: Njihove sadašnje elite na vlasti su nesposobne i najvećim dijelom također nemaju volju da provedu neophodne promjene.

Zbog toga je hitno neophodna ne samo promjena generacije, već i promjena mentaliteta. Nova generacija mora ne samo znati kako rukovati sa internetom i društvenim medijima. Ona mora moći biti bolje organizirana politički i društveno i biti više održiva, nego što je to bio slučaj sa "Arapskim proljećem". I ona iz vlastite snage mora pronaći zajednički mentalitet koji će učiniti nemogućim da neophodni reformski proces ponovo odmah bude uništen potpirivanjem konfesionalnih razlika ili terorom.