Protivljenje povratku

Civil-Militery-Cooperation ili skraćeno CIMIK je projekat koji finansira međunarodna zajednica, a odnosi se na pomoć u obnovi i izgradnji u zemljama koje su bile u ratu. Projektom se precizira saradnja međunarodnih mirovnih snaga sa lokalnim organima vlasti na terenu. Poseba pažnja posvećena je povratku izbjeglica.

Holger Schwarzenberg, oficir Bundeswehra (njemačka vojska) koji je u dva navrata u sastavu međunarodnih snaga bio na službi u Bosni i Hercegovini kaže: „Radio sam konkretno na povratku izbjeglica i zbrinjavanju naših vojnika. To znači da se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma omogući bezbjedan povratak Srba, Hrvata i Bošnjaka u njihove domove. Mi smo konkretno bili zaduženi za povratak Bošnjaka u Sarajevo sa okolinom i u Mostar.“

Lokalne vlasti protiv povratka

Holge Schwarzenberg je prvi put bio u Bosni i Hercegovini 1997. godine. Dvije godine poslije rata posljedice razaranja su još uvijek bile vidljive. Povratak izbjeglica u njihove obnovljene domove nije tekao bez problema. Najveći problem su bile lokalne vlasti. O tome Holge Schwarzenberg kaže: „Ja kao vojnik nisam imao nikakvih problema. Mi smo imali poteškoća u realizaciji našeg zadatka. Lokalne vlasti su se protivile povratku izbjeglica. Govorili su da su oni vodili rat protiv Bošnjaka, da ih protjeraju, a sada mi od njih tražimo da ih ponovo prihvate.“

Obnovljene kuće, nezaliječene rane

Schwarzenberg dodaje i to da je tada hrvatski predsjednik Tuđman imao jak uticaj u regionu Mostara i trudio se da sva važna mjesta u lokalnoj upravi zaposjednu Hrvati. Tada se moralo posegnuti za sredsvima pritska. Schwarzenberg još dodaje: „Zaprijetili smo da ćemo isključiti struju ili vodu. To je upalilo. Samo na taj način smo nadležne prisiljavali da popuste. Kada sam u drugom mandatu u Sarajevu 2004. ponovo došao vidio sam da su kuće obnovljene i da ljudi u njima stanuju. Situacija se mnogo promijenila. Bili su obnovljeni i krovovi u Sarajevu. Da li se život tada u potpunosti normalizovao ne bih mogao reći.»

Vojnici i oficiri Bundeswehra su bili vrlo dobro primljeni od lokalnog stanovništva. Posebno u Sarajevu koje je u ratu najviše propatilo, prisustvo međunarodnih trupa je dočekano sa simpatijama. Schwarzenberg još kaže: „Vozili smo se često od Mostara do Sarajeva duž rijeke Neretve i kroz planine. Lijepi su to predjeli, ali nas je u stvarnost uvijek vraćala slika spaljenih i razrušenih kuća. Uočljivo je bilo da se život normalizovao, ali ne vjerujem da su se rane zaliječile.»