Prva u svemu: doktorica Selma Filipović

„Sjećam se, imala sam samo sedam godina kad sam prvi put u životu štenila jednu bokserku. Moj otac veterinar, nije mogao prirodno da je okoti jer se jedno kuče zaglavilo u kanalu. Jednostavno, nije mogao da ga izvadi svojim velikim rukama i tako su moje male ruke pomogle“, kaže docentica i doktorka veterinarstva Selma Filipović, voditeljica Klinike Veterinarskog fakulteta u Sarajevu. Osim katedre za hirurgiju, pod njenim vođstvom je još osam katedri, a to znači i 50 zaposlenih. Prva dolazi na posao i posljednja odlazi. Njen radni dan ponekad traje 12 ili 16 sati, u zavisnosti od toga koliko ima urgentnih slučajeva na Klinici, jer životinje, baš kao i ljudi, ne biraju kad će se razboljeti. „Najvažnije je da volite ono što radite, jer najveći dio života ipak, provodimo na radnom mjestu. Najgore je onima koji mrzovoljni idu na posao i jedva čekaju da se vrate kući. Ja idem sretna na posao i želim da taj dan što duže traje“, kaže Selma Filipović.

Na praksi kod oca

Porodična tradicija, dakle, bila je presudna. „Cijelog života, otkako znam za sebe, rasla sam uz mog oca i veterinarske poslove i to je bilo presudno da nakon srednje škole upišem veterinu. Bila sam jedan od najboljih studenata, sa prosjekom ocjena 9,2. Nakon studija sam se udala, a zatim otišla u London gdje sam na Abingdon klinici volontirala jednu godinu kod privatnika na maloj praksi (male životinje, op. aut.). Poslije toga sam se vratila u Sarajevo, primili su me za asistenta na Veterinarskom fakultetu i tako sam počela raditi na Klinici za hirurgiju“, kaže doktorka Filipović i naglašava da je odmah upisala postdiplomski studij, a magistrirala na slučaju koji je dobro zabrinuo stočare u BiH.

„Magistrirala sam na zaraznoj bolesti koza i ovaca koja se zove keratokonjuktivitis. Ta bolest se pojavila prvi put u BiH tako što je donesena uvozom životinja sa Novog Zelanda. Bolest je vrlo ozbiljna i životinjama stradaju oči. Potpuno pobijele i to je vrlo tužno za vidjeti. Išla sam po cijeloj BiH i obilazila stada, noseći često moje sedmomjesečno dijete u naručju, da bih uzela uzorke. Kroz moj magistarski rad ja sam pronašla rješenje za ovu bolest koju smo mi uglavnom suzbili, mada se u manjem obimu ponekad opet javi“, kaže Selma.

Sam svoj majstor

Ali, kako znanje iz oblasti bilo koje nauke nije dato jednom za uvijek, i doktorka Filipović se u struci usavršavala i posjećujući evropske i svjetske kongrese i učestvujući na njima. Njeni referati su bili veoma zapaženi, o čemu svjedoče brojna priznanja, koja stoje na zidu radne sobe. Ipak, kaže, važnije od toga su edukacije koje je prošla i koje je sama finansirala.

Završila je edukaciju za anesteziologa, stomatologa i edukaciju za rekonstruktivnu hirurgiju. Prva je u BiH počela da radi CT dijagnostiku kod životinja, a pionir je i u transplantaciji kostiju. Uspješno je transplantirala kost kunića, što je bila tema njene doktorske disertacije. „Svaki čovjek koji ulaže u sebe i svoje znanje, imaće rezultate jednoga dana. Moji rezultati su sada, nakon toliko godina, došli do izražaja. Imam dvije asistentice koje školujem za ovaj posao. Napisala sam knjigu iz ortopedije malih životinja i tako stekla i posljednji uslov za zvanje vanrednog profesora na Univerzitetu“, kaže Selma Filipović.

Doktorka Selma definitivno voli životinje

Osim što je na klinici po cijeli dan s njima, kod kuće ima zlatnog retrivera, sijamskog mačka i još jednog običnog. Kaže da bi ljudi od životinja mogli naučiti kako biti strpljiv i odan. Ljubav životinja je uvijek bezuslovna i one znaju za red. „Ja nemam problema sa životinjama, imam problema sa vlasnicima. Volim da liječim trkaće konje, ali najviše imam problema sa njihovim vlasnicima, koji su često neodgovorni i ne vode računa o svojim životinjama. Poslije, kad se nešto dogodi, traže nemoguće. U Kantonu Sarajevo ima oko 50 trkaćih konja. Oni trpe razne traume, povrede kopita, povrede tetiva... Nedavno sam se mjesec dana borila da spasim konja jednog našeg advokata i uspjela sam“, kaže Selma i naglašava da generalno nije zadovoljna odnosom ljudi prema životinjama u ovoj zemlji.

Prisjećamo se kako je nedavno snimak djevojčice iz Bugojna, koja baca kučiće u rijeku, obišao svijet. „Ne znam kakvi smo to ljudi kada djecu učimo da budu zločesti prema životinjama. Nedavno sam čula da su djeca jednoj mački stavila petardu u analni otvor i zapalili je da vide šta će se desiti. Druga grupa djece je uzela mačiće i stavila ih u rupu u zemlji, a onda su ih zapalili novinom. Mačići su se naravno ugušili; oni su se okupili oko rupe da vide rezultat te svoje surove igre. Onda, imate slučajeva da ljudi siluju životinje, kujice siluju u Džamijskoj ulici u centru Sarajeva. Vežu žicama nožice. To je strašno, strašno šta se dešava! Mislim da škole ne rade dovoljno na edukaciji“, užasnuta je Selma Filipović.

Kućni ljubimci postali ulični ljubimci

„A šta mislite o ovim čoporima pasa koji lutaju slobodno sarajevskim ulicama?“ pitam. „To je posebno strašno. Ja pokušavam mnogo pomoći sa svoje strane, ali prevelik je to problem da bi ga riješio pojedinac. To je pitanje koje treba da riješi vlast, nadležne su općine. Ja sam prošle godine sterilizirala 200 ženki. Životinje nisu krive što su se našle na ulici. Neodgovorni vlasnici su ih izbacili na ulicu i krive su vlasti jer nema izgrađenih azila za životinje. Svi smo u opasnosti jer ti psi nisu vakcinisani i nije problem dok se ne desi nezgoda, dok neko ne bude napadnut na ulici. Dešava se da dijete bude ugriženo, međutim ne zna se da li je ta životinja bijesna ili nije. Ljekar ne zna da li da primijeni serum ili ne primijeni, jer svaka vakcina može da ima neželjene posljedice“, kaže Selma Filipović, a Sarajlije znaju o čemu govorimo.

Vrijedna doktorka uskoro će moći da se bori protiv ovog i sličnih problema kroz institucije vlasti. Zastupnica je u novom sazivu kantonalne Skupštine. „Mnogi su me pitali šta ću ja u politici kad sam sve završila što sam htjela. Ja se nisam politički angažovala da bih riješila stambeno pitanje, da bih našla bogatog muža, da bih stekla zvanje ili imanje. Imam sve materijalno i duhovno što mi treba, ali mislim da mogu pomoći oko rješavanja nekih problema“, kaže doktorka i pokazuje mi planove nove, moderne klinike na Veterinarskom fakultetu, kakvu sanja.

I groblje za životinje, kakvo nigdje u BiH ne postoji. Uz posao na klinici, politički angažman, porodične obaveze, (udata je i ima dvije kćerke), ostane li vremena za obične, male životne radosti? „Ja sam jedna hiperaktivna osoba i ništa mi nije teško. Volim naše planine. Nedavno sam kupila motorne sanke i uživam na snijegu. Ali, ipak, možete kupiti šta hoćete, najvažnije je ono unutrašnje zadovoljstvo. Ako niste ispunjeni iznutra, ništa vam ne može pomoći“, reče Selma Filipović odlazeći u operacionu salu gdje je već jedna uspavana mačka čekala na operaciju. Prave žene nikad ne odustaju.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić