Prvi maj i sindikati u Njemačkoj

1. maj je u mnogim zemljama dan rada i posvećen je zaposlenima. Njemački sindikat ove godine praznik obilježava pod motom “Tvoje dojstojanstvo je mjera naše aktivnosti“.

Vremena su sve teža. Dostojanstvo čovjeka je ponovo narušeno,tako je moto proslave Dana rada obrazložio predsjednik njemačkih sindikata Michael Sommer.

Bez da je direktno optužio globalizaciju on je naveo negativne posljedice za Nijemce, a jedna od činjenica je i ta, da i imati radno mjesto ne znači biti zaštićen od siromaštva.

Više od dva i po miliona ljudi na granici je siromaštva, pošto više od polovine zaposlenih zaradjuje manje od bruto prosjeka od 1.442 eura mjesečno. Pet miliona zaposlenih nadalje, zaraduje i ispod zagarantovanog minimuma. U ove činjenice se uklapa i podatak, kako sve manje ljudi u Njemačkoj može živjeti od svoga zanimanja, navodi Savezni zavod za statistiku, i upućen je na pomoć drugih ukućana. To je uistinu, zastrašujući podatak.

Stoga je njemački sindikat pokrenuo više aktivnosti zaštite svojih članova. Jedna od njih je da ni jedan zaposleni ne može raditi za manje od 7.50 eura po satu-bruto.

Od vlade se, istovremeno zahtijeva, da ne ograničava radna prava zaposlenih, pošto nesigurnost na radnom mjestu dovodi i do ograničenja široke potrošnje.

I najavljeno povećanjegranice na 67 godina, kada se stiče pravo na penziju, mora biti vraćeno na dosadašnjih 65. Prosječno se u penziju odlazi sa 60 godina, pa je povećanje starosne granice ustvari, siromašenje akumulirane penzijske osnove i vodi daljem osiromašenju starije populacije.

Na prvomajskim protestnim mitinzima ovo su zahtijevi koji oslikavaju trenutni položaj sindikata. Zam,uišljen kao vodeća snaga zaposlenih, sindikat umjesto zaštite interesea radnika, sve više poprima konzervativnu ulogu, prelazeći u defanzivu.

Pravi odgovor bi bio, kažu ankete, provodjenje istinskih reformi na tržištu rada, što zahtijeva i sve više njemačkih gradjana. Zbog svega ovoga, ne treba čuditi da sve veći broj zaposlenih istupa iz sindikata, da mali i srednji poduzetnici u modernima branšama, ponajprije u informatici i telekomunikacijama, kao i medju mladima nemaju nerava da se okuplja u sindikalna udruženja.

Dostojanstvo, solidarnost,samoodredjenje i pravedna raspodjela jesu lijepe riječi, koje sindikalni funkcioneri lako izgovaraju, ali one ne mogu zamijeniti prtave odgovore na pitanja jednog društva, koje postaje sve komplikovanije i u kojem se rad sve više specijalizira. I čiji gradjani, na kraju krajeva, postaju sve stariji.

Rolf Wenkel-komentar