"Psihološki rat Talibana"-koliki je strah Afganistanaca

Prošle godine okupilo se do milion ljudi u istorijskom mjestu Mazar-e Scharif, gdje tulipani najbilje uspijevaju. Ali, ako bi bilo po želji Talibana, u novoj bi godini najbolje uspijevao teror. Njihov glasnogovornik je davno najavio veliku ofanzivu početkom proljeća. Ona bi trebala obuhvatiti i sjever. Afganistansko stanovništvo najnovije prijetnje Talibana uzima veoma ozbiljno.

Sjever Afganistana smatra se relativno sigurnim. Borbe sa Talibanima ili drugim terorističkim grupama odvijaju se daleko na istoku i jugu zemlje. Ljudi na sjeveru uprkos svim teškoćama pokušavaju novi početak. Prije svega uz povjerenje prema madejunarodnim trupama I vlastitoj vladi. Nurullah, pekar u Mazar-e Scharif nije uplašen prijetnjama Talibana:

„ Talibani samo pričaju o tome. Neće uspjeti uvući cijelu zemlju u teror. Oni nemaju niti privredne niti vojne mogućnosti”.

Slično misli i Reza, prodavač stakla za prozore u centru grada sa plavom džamijom. Prijetnje Talibana smatra čistom propagandom:

„ Prema mom mišljenju ono što rade Talibani naziva se „ vodjenje psihološkog rata“. Oni žele samo izazvati strah u ljudima, ništa više od toga“.

Ljudi na sjeveru ne mogu ni zamisliti povratak Talibana. Smatraju da je vrijeme Mullah Omara i njegovih ratnika zauvijek prošlo. Medjutim, samo nekoliko stotina kilometara dalje, u Kabulu, stavri izgledaju sasvim drugačije. Stanovnici glavnog grada bili su dugo pod vlašću Talibana , za koje je posebno bio omaražen gradski način života. Žene u kabulu, uglavnom nepokrivene, za Talibane su bile oličenje grijeha. Muškarce su smatrali nevjernicima jer su svojim ženamadozvoljavali da budu zaposlene i da rade zajedno sa muškarcima. Samoubilački napadi Talibana u Kabulu pokazuju da oni nisu potpuno nestali. U poslkednjem napadu prije sedam dana ubijeno je 14 ljudi. Prijetnje Talibana ovdje se uzimaju za ozbiljno. Muhammad Rafih, učenik dvanaestog razreda dijete je rata, i ne želi više nikakav rat: „ Moram reći da stvarno imam strah. Nadam se da Talibani neće ostavriti svoje prijetnje“.

Strahove i nade Rafiha, dijele mnogi u Kabulu. Ali se tome ne žele tek tako prepustiti. Abdul Qasim, trgovac u najboljoj gradskoj četvrti Schar-e Nau, pokazuje spremnost na borbu: „ Naravno da ljudi ovdje imaju strah , ali smo naviknuti na ratove, pa ćemo i ovu krizu preživjeti. Konačno imamo armiju, a i medjunarodne trupe su tu da nas zaštite“.Qasimov susjed želi živjeti oslobodjen straha od Talibana: „ Ja nemam nikakvog straha od Talibana, oni nemaju više moć, oni nisu ništa“.

Stanovnici glavnog grada osjećaju se relativno sigurni uz zaštitu vlastittih i medjunarodnih trupa. Ali, što je čovjek više udaljen ka istoku ili jugu, sve je veća i zabrinutost. Tamo Talibani spadaju u svakodnevicu. Skoro da ne prodje ni jedan dan bez vojnih ili samoubilačkih napada. U području Helmand Talibani službeno kontroliraju četiri grada, u kojima skoro svao vjeruje da će borbe biti sve teže. Osim toga američke i britanske trupe smatraju se kao prijetnja. Abdull Rauf, stanovnik grada Kandahar zna i zašto:

„ Mi u gradu Kandaharu očekujemo više napada Talibana,a stanovnici sela protunapade američkih i britanskih trupa na njihova sela“.

Praznik sa crvenim tulipanima je za Abdulla Raufa veoma daleko. On kaže da bi dolazeće proljeće u Kandaharu moglo biti crveno, ali neće tu biti nikakvih tulipana.