RASIZAM PO BOSANSKI

Koliko-god bio porazan najnoviji izvještaj Evropske komisije za borbu protiv rasizma i netolerancije, po kojem u Bosni i Hercegovini i danas postoje i takvi problemi, još je poraznija činjenica da se pravo značenje ovog i prethodnih sličnih izvještaja - i deset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, u ovoj zemlji omalovažava, ne čuje ili svjesno zataškava. U tome, na žalost, vodeću ulogu imaju mediji, jer u najnovijim poražavajućim opomenama iz Strazbura ne prepoznaju čak ni agencijsku vijest kojoj bi se dalo zasluženo mjesto u dnevno-političkoj hronici ovdašnjih zbivanja. A što nije objavljeno, nije se ni dogodilo – stara je, i posebno medijima, dobro poznata poslovica.

Što je još gore lista pasivnih posmatrača najgoreg zla svake današnje geografske teritorije koja se formalno-pravno smatra državom, ne završava se samo u medijima.

Iako se u izvještaju navodi da su pojave etničke i vjerske diskriminacije, nacionalne netoleranicije i egoizma naročito izražene u oblasti obrazovanja, zapošljavanja, u stambenom sektoru i zdravstvu, ni četiri dana od objavljivanja alarmantnog Strazburškog izvještaja o BiH, niko iz ovih oblasti se nije oglasio s pokajanjem, upozoronjem, priznanjem ili demantijem. To je najbolji dokaz da su reztultati Evropske komisije za borbu protiv ovih negativnosti, na žalost, tačni.

Što je još gore, kolektivna šutnja pred činjenicama koje su u BiH svakodnevno bjelodane i bez eksperata resorne Komisije iz Strazbura, ukazuju na opasnu slutnju da su se mediji, dnevna politika, prosvjeta, i sve druge oblasti koje su spomenute u Izvještaju, potpuno već srodili s anomalijama s kojima se niti u jednom kraju današnjeg svijeta, ne može govoriti o bilo kakvim standardima demokratije. Opasnije po samu demokratiju od ovakvog stanja kakvo je u BiH danas, jeste jedino još šutnja cjelokupne inteligencije, od čega ovu rastrešenu zemlju dijeli tek preskromna manjina najodvažnijih, kao što su kolumnista Oslobođenja Gojko Berić, predsjednik Helsinškog odbora Srđan Dizdarević, njegov kolega u Republici Srpskoj Branko Todorović i još poneki pojedinac.

Zašto je to tako? Glavni dio odgovora se krije već u samom izvještaju iz Strazbura u kojem se navodi da su netrpeljivost, vjerska i etnička diskriminacija pa čak i rasizam najčešće rezultat nacionalističke politike stranaka zasnovanih na etničkim principima”. Ovakva optužba i ne bi bila toliko teška da najjače nacionalne partije nisu na vlasti. Ovako? Navedena dijagnoza bolesti bh. društva bi se mogla smatrati čak legalnim pojavama, jer da misli da nije tako, vlast bi preduzela sve potrebne mjere da se iz godine u godinu ne ponavljaju ista, krajnje zabrinjavajuća, upozorenja iz Vijeća Evrope, čiji je Bosna i Hercegovina već dvije godine, punopravni član.

Najnoviji izvještaj je uz sve svoje negativne refleksije na kraću i dužu stazu, vrlo loša preporuka Bosni i Hercegovini i za ono o čemu se ovih dana najviše govori: za eventualni početak pregovora o Sporazumu za pridruživanje Evropskoj uniji, do čega je trebalo doći krajem proljeća ove godine. Sa najnovijim preporukama iz Strazbura, takvo se čudu, međutim, gotovo sigurno neće desiti ne samo u maju nego ni mnogo kasnije ukoliko vlast ne progleda na oba oka i napokon u vlastitom dvorištu uoči ono što Vijeće Evrope kristalno jasno vidi iz Strazbura.

Da bi to konačno uočila, bosansko-hercegovačkoj vlasti ne treba velikog truda, jer obespravljenost njenih građana počinje na ulici, a završava se kod matičara, u fabrici, u vladinim institucijama i medijima. Cijelo društvo je, dakle, potrebno liječiti od bolesti s kojom se već danas ne može ni do Austrije, a da i ne gvorimo o evropskim integracijama i savremenoj bosansko-hercegovačkoj državi zasnovanoj na jednakosti i ljudskim slobodama.