„Rat treba da vode muslimanske zemlje“

Njemačka vlada je najavila da će poslati Tornado-avione u Siriju kako bi pomogla svojim saveznicima, prije svega Francuskoj, u borbi protiv Islamske države. I britanski premijer Dejvid Kameron je pred Donjim domom zatražio dalje vojne akcije protiv te terorističke organizacije.

DW: Kakav je smisao takvih mjera ako znamo da borba protiv IS traje već duže vrijeme?

Nik Vitni: Praktično gledano: sve i ako Britanci i Francuzi zaista pojačaju svoje vazdušne napade – uz moguću podršku njemačkih izviđača – to neće imati mnogo uticaja na realnost na tlu.

I prije napada u Parizu od 13. novembra, različite avijacije su bombardovale IS. Da li su postigle neki od predviđenih ciljeva?

Već oko godinu dana Zapad vrši vazdušne napade u Siriji, a uspjeh se ne vidi. Američkoj avijaciji ne nedostaje snaga. Teško je povjerovati da će sada odlučujuću prednost donijeti baš nekoliko britanskih i francuskih bombardera. I zaista, Kameron je danas i sam rekao da ovaj rat ne može da se dobije iz vazduha. Potrebne su nam kopnene jedinice i podrška kopnenim jedinicama kao što se to već desilo u Iraku. To bi bila sasvim drukčija situacija. Tada bi vazdušni napadi možda bili i odlučujuća stvar. Tako je bilo kada su paravojne snage Pešmergi preotele irački grad Sindžar od IS.

Šta bi moralo da se dogodi?

Jedna od najpametnijih izjava o toj temi potiče od Hilari Klinton. Ona kaže da nije na nama da pobijedimo u ovom ratu, već da bi to morali da preuzmu Arapi i Turci – i da bi oni što prije trebalo da preuzmu inicijativu. Ja se pribojavam da Zapad, pojačavajući svoje vojne akcije, samo daje sve više izgovora regionalnim silama – Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Iranu i svima koji teoretski žele da se otarase IS – da ne čine ništa. Taj problem neće biti riješen prije negoli regionalne sile, muslimanske sile, koje mogu da se sa autoritetom obrate muslimanskom stanovništvu, ne kažu: dosta sa ovom bandom ubilačkih fanatika. Ali, malo optimizma daje i to što se na konferenciji o Siriji održanoj prije četiri nedjelje vidi da se taj stav polako probija u svijest.

Kakve posljedice mi mogle imati vojne akcije u Siriji?

Smatram da je opasno, ako ne već i kontraproduktivno, to što se sve više evropskih sila uključuje u rat u Siriji. To samo rasplamsava džihadističke legende o modernim krstaškim ratnicima koji dolaze da unište islamski kalifat. Šta smo učinili kada je Asad bacao rasprskavajuće bombe na muslimane u Alepu? Ali sada smo svi spremni da bombardujemo „prave vjernike“ u Raki. Smatram da će to pojačati redove IS. Osim toga, mogla bi se povećati i opasnost na britanskim ulicama. Ne znam kako će to izostati poslije napada na Sinaju i u Parizu. To su bile osvete i strahujem da bi do toga moglo doći i u Velikog Britaniji.

No, mogu da razumijem zašto naše vlade to čine. Francuska je zatražila solidarnost a vojna podrška je jedan od načina da se pokaže solidarnost. To je važno, ali bi mi bilo draže da smo izabrali pametnije načine da pokažemo solidarnost. Kada se francuski ministar odbrane pozvao na podršku EU prema članu 42.7 Lisabonskog ugovora, zatražio je podršku u Siriji, ili u Africi. Sigurno bi bilo bolje da se stabilizuju problematične zemlje u zoni Sahela – polovina svih izbjeglica dolazi odatle. Ali to trenutno nije na dnevnom redu.

Da li Sirija i atentati u Parizu skreću pažnju sa drugih problema u Evropi?

Razumljivo je da smo trenutno potpuno fokusirani na Siriju. Ali, izbjeglička kriza je velika a polovina problema dolazi iz Afrike. Čak i kada bi sirijski sukob sutra bio završen, u Evropi bismo još uvijek imali veliku izbjegličku krizu. Težište bi bilo na Njemačkoj, ali bi ljudi i dalje stizali preko Sredozemnog mora. I to bi moglo da potraje čitavu jednu generaciju ako ne postanemo aktivniji u stabilizaciji Afrike.

*Nik Vitni je stručnjak za bezbjednosnu politiku u Evropskom savjetu za spoljne odnose, trustu mozgova koji se bavi spoljnom i bezbjednosnom politikom EU. Prethodno je bio šef Evropske odbrambene agencije pri EU.