Reforma UN-a se ne smije izgubiti iz vida

Uz to dolazi postavljanje južnoameričkih populista tipa jednog Chaveza i Moralesa protiv velesile SAD-a. Savezni ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier je upozorio ne novu podjelu svijeta u medjusobno neprijateljski nastrojene blokove. O temeljitoj reformi UN-a i Vijeća sigurnosti se manje govori nego prije godinu dana, mada bi i ta tema morala brzo doći na dnevni red.

U Generalnoj skupštini UN-a podjednako je važan svaki glas, bez obzira da li se radi o najmanjoj državi ili velesili. Uprkos tome, uloge su unutar UN-a jasno podijeljene, za što je ovogodišnja debata jedan novi dokaz. Oni stvarno moćni su stalne članice Vijeća sigurnosti. Na njima kuća stoji, oni znaju svoje privilegije i čine sve da ih zabetoniraju. Zato se u temeljitu reformu Vijeća sigurnosti u Nju Jorku još samo nadaju sanjari ili nepopravljivi optimisti. Takodjer i savezni ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier dohvatio se ove škakljive teme više iz obaveze na kraju svog govora.

Drugu grupu čine provokatori. Oni koriste generalnu debatu kako bi se obračunali sa vječnim neprijateljima i kritizirali UN. Tu ove godine spada venecuelanski predsjednik Hugo Chavez, koji je u svom djetinjastom govoru Georga Busha označio kao djavola. Skretanje pažnje javnosti je za provokatore sigurno, ali oni za sobom povlače u blato i ugled UN-a kao mjesta za razumijevanje naroda. A, tu je još i treća grupa, u koju takodjer spada i Njemačka. To su zemlje, bez kojih bi UN bili samo prazan kostur, jer su to platiše najvećih doprinosa koji takodjer najviše učestvuju u brojnim mirovnim misijama. Detaljno je njemački ministar naveo goruća mjesta u svijetu i šta tamo Njemačka zajedno sa drugima čini na rješavanju kriza. Ali je žalosno što se ova lista iz godine u godinu povećava, protuudarci u Avganistanu i na Bliskom Istoku bilježe sumorne bilanse. Treba dodati i zabrinutost da bi se zapad i islamski svijet mogli naći u dugotrajnoj konfrontaciji.

Kod svih ovih problema UN bi trebao ponuditi orijentaciju i viziju, darovati povjerenje i izlječenje. Takva želja je razumljiva, ali su s njom UN neizlječivo preopterećene. Svaka sljedeća godina bez temeljite unutarnje reforme dovodi do gubljenja povjerenja u svjetsku organizaciju. Tako se pojašnjava i povećan broj šefova država koji samouvjereno sa govornice poručuju kako UN u sadašnjoj strukturi za njih nema nikakav legitimitet. Kada Steinmeier za istom govornicom iznosi svoju nadu da bi UN mogao doživjeti renesansu u odnosu na brojne konflikte u svijetu, tada on donekle lakomisleno prelazi preko najvažnijih problema svjetske organizacije.

Naravno da je UN neizbježan u borbi protiv siromaštva, gladi i bolesti. Ali, teške povrede ljudskih prava poput onih u Drafuru, ne može savladati. Razloge za to bi trebale potražiti upravo zemlje poput Njemačke, a ne diskusije prepuštati provokatorima.