Religija i mir

U okviru Katoličkog dana u Sarbrickenu uloga Evrope je glavna tema.»Bez pravde nema mira» glasi moto političkog Foruma, gdje će birti riječi o uklozi religije u oružanim sučeljavanjima. Ako religija pretpostavlja ljubav prema miru, zašto tako nije i u ratu?Koliko religija može posredovati u izmirenju ratnih protivnika i obnovi, takodjer je pitanje na koje će se potražiti odgovor u otvorenoj diskusiji. Izjave učesnika političkog Foruma Ane i Otta Raffai

ble su autentične i upečatljive.Oboje dolaze iz jednog mjesta nedaleko od Zagreba,katolički su teolozi i zaalažu se za mirni suživot u njihovoj zemlji-Hrvatskoj. Ana pojašnjava kako je ona vidila svoju zadaću u očuvanju mira.

«Ja sam Hrvatica i bila sam vrlo povrijedjena smo bili napadnuti o kada su gadjani naši gradovi 91/92 godine.

Ono što me odvelo u drugom smjeru,jeste filozofsko razmišljanje na temu:kako neprijatelja razdemonisirati? Neprijatelj je dakle neprijatelj, ali u jednom ovakvom oružanom konfliktu problem u tome što jedni u drugima vidimo djavola. A,onda je preostao samo jedan korak,da se neprijatelja uništimo».A, to upravo nije želja religije,kaže gospodja Rafai.

U svojoj zemlji imali su kažu, malo podrške od krišćanskih crkava. Problem je bio utiliko veći, što sve to nisu posmatrali samo u okviru jedne zemlje i jedne religine grupe. Na temu»razdemonizirati» neprijatelja, biskup iz Hildeseima kod Hanovera Josef Homeyer imao je i svoje lično iskustvo, s kraja Drugog svjetskog rata:

«U tako nešto spada i iskustvo sa ratnim zarovljenicima.Oni su dolazili iz sedam zemalja i mi kao djeca s njima kao neprijateljima, nismo smjeli razgovarati, te je za nas bilo još interesantnije da im pridjemo.Tada smo ustanovili da Poljaci,Slovaci ili Ukrajinci nisu onakvi,kave su nam ih poredstavljali u školi. Čak, suprotno od toga:bili su ponizni,ponizniji nego mi »

Kroz kontakt i razgovor od oficijelnog neprijatelja su postali obični ljudikoji vjeruju kao i mi u jednog Boga. Na to treba podsjetiti i kada je riječ o konfliktu na Balkanu i na to ne trebamo zaboraviti. Podsjećanje i spoznaja, je upravo ključ uspjeha, kaže biskup Homeyer.

Teolog iz Tibingena Professor Karl Josef Kuschel,smatra da je uzrok patnje u oružanom konfliktu upravo nedostatak komunikacije medju ljudima.

Narodi trebaju medjusobno uspostaviti kontakt,upoznati se i izgraditi medjusobno povjerenje:

«Živimo u religizno pluralnom svijetu, koji je u svijetskim religijama postao i faktor svjetske politike. To se prije svega odnosi na Evropu, i na nas u Njemačkoj, gdje imamo jednako prisutan Judizam i Islam. Mi smo u Evropi i Njemačkoj naprosto, uvučeni u ono što se dogadja u islamskom svijetu i jer se automatski to prenosi i kod nas. Kao što to ima i posljedice u ravni svjetske politike»

Kuschel je podsjetio da ovakve diskusije nije bile moguća prije samo dvije decenije.

Muslimansko gledanje pojasnio je,pak, expert za Islam i imam džamije iz Mannheimu Bekir Alboga. On je kritikovao činjenicu da se neopravdano u ovdašnjoj javnosti smatra, kako je Islam spojen sa prolivanjem krvi i nasiljem.On je ipak,najprije želio reći nešto o svom 20-godišnjem životu u Njemačkoj, gdje se kao Musliman smatra neopravedno tretiranim:

«Smatram žalosnim i nepravednim to da krišćanska djeca imaju u školama religiju, dok se našoj djeci istovremeno ne nudi učenje o Islamu. Ja lično ne smatram dobrim i to kritičkujem Islam, jer se zaboravilo na apsolutni pacifizam proroka Muhameda u Meki, da bi se potom krenulo u odbranu Islama,po nekim vlastitim predstavama»

To potom vodi do samoubilačkih atentata, kaže Alboga u Sarbrickenu.On je rekao da terorizam vuče korijene iz globalne nepravde u svijetu, ali nije pojasnio na šta, konkretno misli.