Romi Šnajder treba gledati

Na izložbi u Bonu od 5. aprila imaćemo prilike da gledamo Romi Šnajder. Tako je i najbolje. Gledati je. Njene filmove i njene fotografije. I sve će vam biti jasno. Mada se o velikoj glumici može mnogo toga i pročitati, jer su mnogi autori željeli da proniknu u tajnu slavne Romi, i da odgonetnu zbog čega je bila jedna od rijetkih glumica koja je zauvijek zarobila pažnju i srca filmskih obožavalaca.

Ako se upustite u ono što je napisano o Romi Šnajder, naići ćete na simbolične naslove članaka, knjiga, monografija: „Tragedija jedne ikone“, „Mit i život“, „Ne pitajte me koliko sam usamljena“, „Romi – anatomija jednog lica“… I svi ti naslovi vrlo dobro mogu da približe život i stvaralaštvo austrijsko-njemačke glumice koju i Francuzi smatraju svojom ikonom.

Pobjeći od male sredine

Svi znaju da je Romi imala sjajnu karijeru i mračnu, životnu priču punu nesreća i tragedija. Kod nje kao da nema dileme da se opredijelila za glumu iz potrebe da se predstavi, otvori prema svijetu i podijeli sa njim sve ono što nosi u sebi. Mada je glumica stalno bježala od nemilosrdnog bijelog isljedničkog svjetla koje joj nije ostavljalo mjesta za lični život. Javno i glasno je živjela svoj život pred svima, tražila i molila da je vole, bunila se protiv onoga što joj se ne sviđa, plakala zbog nesreća koje su joj se događale, pila i patila.

Mada je glumila sjajno i potresno publici kao da to nije bilo dovoljno, htjeli su da saznaju sve o njenom privatnom životu. A upravo za taj život, je onako nježna i ranjiva imala više hrabrosti od mnogih pripadnica slabijeg pola, pa je tako zbog ljubavi prema francuskom glumcu Alenu Delonu napustila Njemačku i otišla u Francusku. „Pokušavala sam da pobjegnem od male sredine, nisam htjela da se vrtim u krugu“, govorila je Romi Šnajder. Kada ju je Delon ostavio, pored toga što je postala zvijezda francuske i svjetske kinematografije javno je plakala i patila za odbjeglim ljubavnikom.

Sa mnom je teško raditi i živjeti

Nimalo joj se nije sviđalo što je u sjećanju svoje publike do kraja ostala zapamćena kao Sisi - Elizabeta bavarska koja je postala kraljica Austrije. „Ljudima se dopalo, publici se dopalo, meni se takođe dopalo! Bila sam sretna što sam pred kamerama bila princeza, ali sam i ostala princeza.“

Ipak, opterećujuće breme velike popularnosti brzo joj je postalo preteško. „Mi smo samo dio pompe. Istorija će nas zaboraviti”, kaže Šnajder. Njena karijera se odvijala brzo i čak munjevito. Snimala je sa najvećim rediteljima svog vremena Viskontijem, Soteom, Šabrlomom, Velsom. Ipak je govorila: „Ne želim da svoju snagu i živce potrošim na profesionalnom planu, to mi nije dovoljno“

I to je bilo ono što je spržilo mladu ženu. Za privatni život hipersenzibilna glumica nije imala talenta. Trudila se da stavi pod kontrolu svoj burni temperament: „Moj temperament je takav da bih se ponekad ubila, a ponekad sam na sedmom nebu. Sa mnom je teško raditi i živjeti“.

Neriješena enigma glumačkog zanata

Voljela je javnu scenu, ali se te scene istovremeno stidjela. Bila je sve nesretnija i očajnija. „Ništa ne umijem u životu, ali zato mogu sve na filmskom platnu“, izjavila je jednom prilikom.

I zaista je bilo tako. Zato je i publika i ljubitelji sedme umjetnosti i svi ostali uostalom, pamte i danas, a sva je prilika da će je pamtiti još dugo. Sve dok bude mogućnosti da se na festivalima, izložbama, filmovima gleda njeno izražajno lice. Zato je nju najbolje gledati. A posebnu pažnju treba obratiti na naslov sa početka ovog teksta: „Anatomija jednog lica“, jer upravo na njenom licu leži tajna njenog uspjeha.

Romi Šnajder koja je do dana današnjeg ostala neriješena enigma glumačkog zanata, očima je uspjevala precizno da dočara nepreglednu paletu emocija. Nikada nijedna glumica prije ni poslije nje nije mogla da se raduje i smije dok su joj oči zaleđene od tuge. I obrnuto, da se smije očima dok joj je na licu upisan teški očaj.

Autorka: Željka Bašić-Savić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić